Nesavršeni smo. Skloni smo pristajati na tuđa ograničenja i/ili imati sklonost ograničavanju drugih. Ako si to možemo priznati, možemo i istraživati kada to radimo i koji osjećaji nas na to navode. Možemo odabirati ljude s kojima se možemo bolje povezati, koji nas ne pokušavaju ograničiti, nego nas osloboditi, inspirirati, potaknuti za dalje i više.
Nitko se ne voli osjećati ograničenim. A opet, s druge strane, tako se lako događa da pristajemo na ograničavanja. Na primjer – druženje s prijateljicom koja nas stalno poklapa i mora biti u pravu, pristajanje na vezu u kojoj partner ignorira ili ismijava naše uspjehe, trpljenje majčinih prodika o tome kako bismo se trebali ponašati.
Kada nas netko ograničava, imamo osjećaj da ne možemo biti kakvi jesmo, nego se moramo zakinuti, preoblikovati, uklopiti u nečiji svijet i dio sebe izgubiti. Ne zvuči dobro. Ali, zašto onda na takva i slična ograničenja pristajemo? Ili, možda bismo trebali postaviti drugačije pitanje – zbog čega ponekad iz nas izvire potreba da ograničimo druge?
Naša ličnost i cjelokupno emotivno, mentalno i tjelesno funkcioniranje nastalo je iz povezanosti. Najprije smo bili povezani s majkom u njenom trbuhu, pa s članovima obitelji, pa s djecom u vrtiću i tako se taj krug povezanosti, kako smo odrastali, sve više širio. Bez povezivanja s drugim ljudima, ne samo da ne bismo bili oni koji jesmo, nego na neki način, ne bismo bili ni ljudi.
Rijetki slučajevi takozvane “divlje djece” koja su odrastala s minimalnim kontaktom s ljudima ili bez ikakvog kontakta, svjedoče o tome da bez povezanosti s ljudima nismo puno različiti od životinja. Dijete koje je odrastalo s vukovima naučilo je zavijati i hodati četveronoške. Dijete koje je odraslo s psom naučilo je lajati i također hodati četveronoške.
Postali smo oni koji jesmo putem bezbrojnih povezivanja s drugima, od početka naših života pa sve do sada. I ovakvi kakvi smo sada, zbog raznih iskustava povezivanja, u nekim dimenzijama odnosa se možemo, a u nekim se ne možemo povezati s drugima. Isto tako se drugi u nekim dimenzijama odnosa mogu, a u nekim ne mogu povezati s nama.
Neki ljudi se ne mogu povezati u romantici, jer su ograničeni sramom od izražavanja romantičnih osjećaja. Neki se ne mogu povezati u slobodnom dijeljenju ideja i filozofskom istraživanju života, jer su ograničeni strahom od toga da će ispasti glupi ili neobrazovani. Neki se ne mogu povezati s nečijom radošću radi uspjeha, jer se sami osjećaju nedovoljno uspješnima. Neki se ne mogu povezati u prepričavanju šaljivih anegdota o djeci, jer se osjećaju lošim roditeljima.
Nemogućnost povezivanja nije ništa pogrešno. Nemogućnost povezivanja, upravo kao i mogućnost povezivanja, rezultat je svih dosadašnjih iskustava, naročito onih u djetinjstvu, unutar obitelji. Kada se ne možemo dobro povezati s roditeljima, braćom i sestrama, ta nemogućnost povezivanja ostaje u nama i reflektira se i na odnose u odrasloj dobi. Međutim, dobra povezanost s drugima je ono kroz što rastemo i što nas čini da se osjećamo dobro, tako da je svakako jedna od najvažnijih smjernica osobnog razvoja upravo to – što bolje i što bogatije i raznolikije povezivanje s drugima.
Zato je jako zanimljivo sagledati osjećamo li da nas neki odnosi ograničavaju i, s druge strane, osjećamo li ponekad potrebu da nekoga ograničimo. Kada osjećamo da nas netko ograničava, možemo to doživjeti kao frustraciju, kao pomanjkanje snage ili, metaforički rečeno, kao da nam je nisko nad glavom stakleni strop koji nas onemogućava da budemo onoliko “veliki” koliki možemo biti.
Ako na to ograničenje pristajemo, onda je to uvijek u ime nečeg što se čini važnijim. Tako će žena često pristajati na ograničavanje od strane supruga kako bi zadržala obitelj koja joj pruža osjećaj sigurnosti. Jedna prijateljica će u ime dugogodišnjeg prijateljstva pristajati na ograničavanje druge prijateljice. Suradnici će ostati u suradnji pri kojoj jedna osoba ograničava drugu radi opstanka suradnje.
Najčešći razlog pristajanja na nečije ograničavanje je zadržavanje odnosa, naročito ako osoba koja ograničava jedino na taj način zna i može uspostaviti odnos. Prestati pristajati na ograničavanje u tom slučaju doslovno znači gubitak odnosa. Međutim, ponekad, kako bismo zadržali sebe i mogli napraviti korak dalje u smjeru uspjeha, kreativnosti, boljeg roditeljstva ili povezivanja s novim krugom prijatelja, to je nužno.
Ponekad ipak nije potrebno prekinuti odnos, nego samo prestati pristajati na ograničenja. Kako bismo to mogli, najprije moramo odvojiti svoj problem od problema onog koji ograničava. Jer, ako smo skloni puštati druge da nas ograničavaju, onda problem također leži i u nama. Problem može biti pretjerana “dobrota” koja prelazi u ulogu žrtve. Problem može biti naučenost na stalno bavljenje tuđim osjećajima i zanemarivanje svojih. Problem može biti nemogućnost izražavanja ljutnje i postavljanja granica.
Ponekad je dovoljno da onaj koji ograničava osjeti kako više ne može ograničiti da bi se s tim pomirio, međutim i to je rizik koji odnos pomiče iz uobičajene dinamike. U svakom slučaju, ključ izlaska iz ograničenosti nije u mijenjanju onih koji nas ograničavaju, nego u mijenjanju svog ponašanja.
Svi smo mi barem na kratko osjetili kako je to biti s jedne i s druge strane – kako je to osjećati se ograničenima i kako je to imati potrebu ograničiti drugoga. Potreba za ograničavanjem drugoga može izvirati iz raznih slabosti i traumatskih doživljaja. Na primjer, suprug koji iz straha od gubitka suprugu ograničava u njenoj karijeri. Ili majka koja zbog traume silovanja ograničava svoju tinejdžericu u uljepšavanju i izlascima. Ili prijateljica koja zbog religioznog odgoja prijateljicu sprječava da eksperimentira s alternativnim načinima liječenja. Ili otac bivši sportaš koji ne može podnijeti sinov uspjeh u sportu.
Nesavršeni smo. Skloni smo pristajati na tuđa ograničenja i/ili imati sklonost ograničavanja drugih. Ako si to možemo priznati, možemo i istraživati kada to radimo i koji osjećaji nas na to navode. Možemo odabirati ljude s kojima se možemo bolje povezati, koji nas ne pokušavaju ograničiti, nego nas osloboditi, inspirirati, potaknuti za dalje i više. Možemo osvijestiti sram, nesigurnost, odbačenost i sve ostale neugodne osjećaje koji nas navode da pokušamo ograničiti druge.
Opipavanjem svojih osobnih granica i onog kad i koliko se s drugima možemo povezati može nam pomoći da te granice malo po malo širimo i obogaćujemo mogućnosti povezivanja s drugima. A svaki odnos je nova dimenzija. Kvalitetan odnos je kvalitetna dimenzija. I što više kvalitetnih dimenzija imamo, to više osjećamo da živimo.
Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u listopadu 2018.