Put povjerenja – Tomica Šćavina

Put povjerenja

Hrabrost za poklanjanje povjerenja ljudima koji su vrijedni povjerenja nije moguće bez razvijanja povjerenja u vlastite snage. To znači, moći se zaštiti se ako se osjećamo ugroženima, biti u stanju postaviti granicu onima koji naše osobne granice prekoračuju, moći uzvratiti ili smiriti situaciju ako se osjećamo napadnutima.

Svi smo mi rođeni kao potpuno nemoćne bebe preplavljene tjelesnim i emotivnim potrebama koje su mogli zadovoljavati jedino drugi. Oni najbliži drugi, ponajprije majka, zatim otac, a u nekim obiteljima i starija braća i sestre, tete i ujaci, bake i djedovi. Ako su naše potrebe bile pravovremeno primjećivane i zadovoljavane, osjećali smo se dobro i sigurno. Mogli samo se posvećivati gugutanju, stiskanju šaka, promatranju igre svjetlosti, guranju stopala u usta. Jer, u ono vrijeme, to je bilo sve što smo mogli raditi. Sve ostalo, radili su drugi.

Erik Erikson, jedan od najvećih psihologa dvadesetog stoljeća, ovu, prvu fazu razvoja smatra temeljem cjelokupnog daljnjeg emotivnog razvoja. Traje od rođenja do navršenih osamnaest mjeseci života i može rezultirati temeljnim povjerenjem ili temeljnim nepovjerenjem u život i ljude. S tim da rezultat ne ovisi samo o njezi i zadovoljenju potreba, već o cjelokupnoj kvaliteti odnosa između majke i novorođenčeta. Sve ima utjecaja. Majčino zadovoljstvo ulogom majke i osjećaj da je vrijedna povjerenja, majčina emotivna stabilnost, dostupnost i posvećenost djetetu.

Povjerenje koje je utemeljeno na izvoru života prenosi se i u druge odnose, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi. To ne znači da će dijete ili odrasla osoba koja je svoju prvu fazu života provela u uvjetima koji su u njoj razvile kvalitetu povjerenja naivno vjerovati svima. Upravo suprotno. Bit će u stanju prepoznati ljude vrijedne povjerenja i imat će hrabrosti takvim ljudima poklanjati povjerenje. Jer, poklanjanje povjerenja je svojevrsni rizik. Nikada ne možemo sa stopostotnom sigurnošću znati da nećemo biti iznevjereni.

Kada je riječ o povjerenju, prvih 18 mjeseci igra izrazito važnu ulogu, no to nije sve. Osjećaj povjerenja oblikuju i razna druga iskustva. Što je dijete više okruženo s odraslima vrijednima povjerenja, to mu je kasnije lakše kroz život ići s osjećajem povjerenja. A česta iznevjeravanja raznih vrsta, kao što su neispunjena obećanja, zlostavljanja ili korištenje onog što je dijete povjerilo protiv djeteta, kasniji kapacitet za povjerenje pomiču prema jednom od dva pola – prema krajnjoj nepovjerljivosti ili prema izrazitoj lakovjernosti.

Iako krajnja nepovjerljivost ima zaštitnu funkciju, ona je retraumatizirajuća, jer se potencijalni iznevjeritelj vidi u svakom čovjeku, baš kao što je retraumatizirajuća i lakovjernost, odnosno poklanjanje povjerenja onima koji ga ne zaslužuju. To ne znači da izgubljeno ili pak nikada stečeno povjerenje nije moguće povratiti, restaurirati, stvoriti. Moguće je. Međutim, na tom putu nije moguće zaobići čovjeka.

Povjerenje u Svemir, Boga ili anđele može donijeti trenutni mir ili osjećaj uzvišenosti i blaženstva, ali to samo po sebi nije ljekovito, jer ne uključuje baš nikakav rizik. Lako je imati povjerenja u neko savršeno biće. A što s povjerenjem u čovjeka? Ono nije moguće bez rizika, a opet, s druge strane, kako procijeniti na koliko rizika smo spremni? Koliko se i kome otvoriti?

Psihoterapija je jako dobar put za vraćanje izgubljenog povjerenja, s tim da je i tu moguće retraumatiziranje. I psihoterapeuti su samo obični ljudi sa specifičnim profesionalnim iskustvom. Neki psihoterapeuti se jesu, a neki se nisu razvijali u pravcu koji ih čini ljudima od povjerenja. Tako da je i to rizik. Nijedna promjena na bolje nije moguća bez preuzimanja određenog rizika, bez otvaranja na neki novi način.

Hrabrost za poklanjanje povjerenja ljudima koji su vrijedni povjerenja nije moguće bez razvijanja povjerenja u vlastite snage. To znači, moći se zaštiti se ako se osjećamo ugroženima, biti u stanju postaviti granicu onima koji naše osobne granice prekoračuju, moći uzvratiti ili smiriti situaciju ako se osjećamo napadnutima. Unutarnje dijete je ono koje poklanja povjerenje, koje se izlaže, i ako pored njega nije budna odrasla osoba u nama, onda je to dijete samo, bez zaštite, bez onog tko dobro procjenjuje kakvo ponašanje je u redu, a kakvo nije. A takav rizik je za nekog čije povjerenje je izigravano prevelik.

Povjerenje aktivira primarne ljudske snage. One s izvora života. Zato je ići kroz život s povjerenjem neprocjenjivo. Povjerenje da ćemo raditi najbolje odabire za sebe, da ćemo birati bliskost s ljudima od povjerenja, da ćemo prepoznavati prilike koje nas mogu odvesti prema boljem životu. New Age povjerenje tipa “samo se treba otvoriti i imati povjerenja, pa će se Svemir pobrinuti za vas” ne funkcionira. Dapače, takvo povjerenje osnažuje naivnu, dječju poziciju, jer se u unutarnje dijete otvara Svemiru koja je neka vrsta velike, dobre majke koja je tu da zadovoljava naše potrebe i ispunjava želje.

Kao odraslim ljudima ne treba nam velika, dobra majka skrojena od fikcije vjerovanja. Treba nam da budemo dobri roditelji samima sebi, svom unutarnjem djetetu. Da pazimo na vlastite osjećaje i pored unutarnjeg djeteta imamo budnu i spremnu odraslu osobu. Možda zvuči apstraktno – unutarnje dijete i odrasla osoba u nama.

Međutim, ako razmislite o tome koji dio vas je aktivan ako želite pomoći djetetu koje se izgubilo, onda znate da u sebi imate kapacitet odrasle, njegujuće osobe. A ako razmislite o tome koji dio vas je aktivan kada ste povrijeđeni i, recimo, najradije biste se sakrili, onda znate da u sebi imate i unutarnje dijete koje treba podršku i razumijevanje.

Ponovno oživjeti izgubljeno povjerenje moguće je kada unutarnja odrasla osoba ne napušta unutarnje dijete, kada ga vodi kroz život da stekne nova iskustva, da uči od novih ljudi, da osjeti što više života. Zato je put povjerenja put novog otvaranja svijetu na stare, izvorne načine. To je put koji zahtjeva hrabrost i ustrajnost, ali nagrada je neprocjenjiva – ponovno oživljavanje onih iskonskih snaga koje nas prema ljudima i svijetu uvijek na nove načine otvaraju.

Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u rujnu 2018.

Podijeli
© 2024 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu