Pišem ovu kolumnu i pitam se o vama koji čitate. Pitam se o tom specifičnom, jednosmjernom kontaktu koji ostvarujemo. Pred ekranom sam, tipkam. Obraćam se vama koji, iz moje perspektive, pripadate budućnosti. Čitat ćete moje riječi sjedeći na kauču, ležeći u krevetu, doručkujući, vozeći se u autobusu. Ove riječi začinit će vašu stvarnost.
A kako to izgleda iz vaše perspektive? Stižu riječi iz prošlosti, tekst koji je pripremljen za vas, za vašu znatiželju u vezi sebe, u vezi drugih, u vezi ljudske prirode. I sada, u ovim trenucima mog pisanja i vašeg čitanja, događa se kontakt. Povezani smo.
Svjesna ove povezanosti, zastala sam. Moja prisutnost više nije ista. Svijest o kontaktu osvježila mi je pažnju i izoštrila koncentraciju. S vama sam.
Toliko toga ovisi o tome kako i kamo usmjeravamo pažnju. U svijetu u kojem se za našu pažnju bore mediji, kompanije, ljudi i, na svoj poseban i snažan način, djeca – koliko smo svjesni da je naša pažnja dragocjena?
Biolog i psiholog Peter A. Levine, pokretač psihoterapijskog pravca Somatic Experiencing, ukazuje na to koliko vještina usmjeravanja pažnje može biti ljekovita. Kad god u tijelu osjećamo nelagodu – pritisak, zgrčenost, težinu, bol, rastrzanost – pažnju po navici usmjeravamo na tu nelagodu želeći da ona prestane, želeći je nekako držati pod kontrolom, želeći „riješiti problem“. A pridajući simptomima pažnju, zapravo ih zalijevamo, osnažujemo. S druge strane, znatiželjno prateći ugodne osjete, kao što su toplina, stabilnost ili treperenje, tijelo možemo dovesti u bolje stanje.
Kad nečem poklanjamo pažnju, to je kao da smo to nešto obasjali i stavili pod povećalo. Slično je kad poklanjamo pažnju nekom. Taj netko postaje važan, vidimo ga u sve više nijansi, poznajemo ga sve bolje. Zato djeca zalijevana radoznalom pažnjom cvjetaju.
Pažnja je preduvjet za uspostavljanje kontakta, preduvjet za osjećaj povezanosti. S druge strane, kao suprotnost povezanosti i prisutnosti, imamo i suprotnu, obrambenu reakciju – disocijaciju.
Pri disocijaciji, pažnja nije tu, nego je tamo negdje, odsutni smo, daleko, možemo imati i osjećaj da smo samo promatrači koji ne osjećaju ništa. Nismo „asocirani“ s onim što trenutno proživljavamo, nismo u osjetilima i osjećajima. Drugdje smo. Gdje točno? Tko zna. Možda nigdje.
Disocijacija je jedan vrlo učinkovit način obrane. Priskače nam u pomoć kad nam je najteže. Kad smo preplavljeni suviše snažnim emocijama, kad smo u velikoj opasnosti, kad se događa nešto što je za nas jednostavno previše – isključimo se, odemo, prestanemo osjećati i doživljavati, ono što se događa postaje nestvarno.
I bilo bi idealno kad bi se ta obrana, disocijacija, palila i gasila samo onda kad nam je zaista potrebna. No, ako smo dugo ili često bili izlagani traumatskim doživljajima, ili ako smo živjeli u obiteljima u kojoj se nismo osjećali željenima i prihvaćenima, onda se ova obrana pali i ostaje aktivna i onda kad nam uopće ne treba.
Navika isključivanja iz društva, iz kontakta, iz života, može biti vrlo snažna, što znači da nekada nije bilo sigurno biti uključen, biti povezan, biti sa svojom pažnjom tu. Sigurnije je bilo zaštiti svoju pažnju odsutnošću, sigurnije je bilo odvesti je drugdje. Čuvajući svoju pažnju, čuvali smo sebe.
Pažnja je slojevita tema. Zbog čega neki ljudi trebaju toliko pažnje? Jer je nisu dobivali dok su odrastali? Često se događa upravo suprotno – da previše pažnje trebaju upravo oni ljudi koji su odrastali uz majke koje su im pokazivale pažnju na sve moguće načine, istovremeno ne obraćajući dovoljno pažnje na sebe, svoje želje i potrebe.
Kao djeca trebamo puno pažnje, ali isto tako, svojom pažnjom tražimo i trebamo drugog. Zanima nas taj drugi, da ga osjetimo, da shvatimo tko je ta druga osoba koja nam pokazuje pažnju. A kad majka do te mjere nema sebe i centar svijeta joj je dijete, ogledalo u kojem dijete spoznaje sebe je prazno.
Treba nam da netko vidi naš svijet, ali trebamo i da nam netko pokaže svoj svijet. Pri tom, pažnja je medij. Medij povezivanja. Medij istraživanja svijeta.
I dok posvećujem pažnju oblikovanju ovih rečenica, ponovo sam svjesna vaše pažnje koja ih prati, koja pušta da vas moje rečenice nekuda odvedu. Razmišljam o tome tko ste vi i kako bi bilo kada biste mi poslali nekoliko rečenica u kojima biste mi na trenutak pokazali sebe. Gdje se nalazite, što vidite oko sebe, kako se osjećate?
Kad biste mi poslali tih nekoliko rečenica, nešto bi se dogodilo. Došlo bi do nove vrste kontakta, doživljaj vas koji čitate postao bi mi stvarniji. Pažnja koju vam poklanjam pišući ovo, bila bi dotaknuta vašom pažnjom. Inspirirali biste me.
Zato, ako ste osjetili želju za kontaktom – napišite mi tih nekoliko rečenica. Rado ću vam odgovoriti. Rado ću osjetiti kako ova pažnja s kojom upravo dovršavam pisanje ove kolumne nekuda stiže, do nekoga dopire. Pošaljite mi djelić svog svijeta.
Tomica Šćavina
Objavljeno u časopisu Sensa