Oni koji previše empatiziraju i oni koji premalo empatiziraju, instinktivno su razvili ove svoje “manjkavosti” kako bi preživjeli. Za nekoga je bilo prirodno uklopiti se u emotivno polje svoje obitelji tako da udovoljava drugima i stalno vodi računa o potrebama drugih, a za nekog je bilo prirodno prilagoditi se tako da primarno vodi računa o sebi.
Svi znamo što je empatija i koliko je ona vrijedna. No, odrediti zdravu granicu empatije nije baš tako jednostavno. Ako vam je empatija jača strana, evo prilike da se zapitate je li možda upravo empatija vaša najveća slabost.
Kako voditi računa o drugima, a pri tom ne zaboraviti na sebe? Koliko osjećati druge, a da njihova bol ne postane vaša? Postoji puno načina na koje možemo zaboraviti, napustiti, odbaciti sebe. Jedan od tih načina je i “bijeg u drugoga”.
Kada “bježimo u druge”, bavimo se njihovim problemima, vjerujemo u njih, borimo se za njihovu dobrobit. To je ono što će za voljenu osobu raditi i dobar partner, dobar prijatelj ili dobar roditelj, no kad je u pitanju bijeg, prisutna je određena neravnoteža. Bliska osoba postaje neka vrsta epicentra i upravo radi bavljenja tom bliskom osobom (naročito partnerom), osoba koja je suviše empatična napušta i zaboravlja sebe.
Možda ste već čuli da, kada je riječ o toksičnim odnosima, kombinacija “empat-narcis” je dobitna kombinacija. Međutim, kako ne volim etiketiranje ljudi na temelju njihovih slabosti, umjesto “empat” koristit ću izraz oni koji previše empatiziraju, a umjesto “narcis” oni koji premalo empatiziraju. Na ovaj način govorimo o nama ljudima i o našim ljudskim manjkavostima, a ne o hodajućim greškama zvanim “empat” i “narcis”.
I oni koji previše empatiziraju i oni koji premalo empatiziraju, instinktivno su razvili ove svoje “manjkavosti” kako bi preživjeli. Za nekoga je bilo prirodno uklopiti se u emotivno polje svoje obitelji tako da udovoljava drugima i stalno vode računa o njihovim potrebama, a za nekog je bilo prirodno prilagoditi se tako da primarno vode računa o svojim potebama, zanemarujući i ne doživljavajući druge.
Ovo su dva suprotna pola koja se itekako privlače. Onima koji previše empatiziraju nedostaje sposobnost da se pobrinu za sebe, da misle na svoju dobrobit i da udovoljavaju prvenstveno sebi. Kada vide da si netko tako lako uzima za pravo staviti sebe na prvo mjesto, ne vodeći računa o tome kako se drugi oko njega pritom osjećaju, hvata ih nevjerica i često imaju snažan poriv tog nekog promijeniti. No, jedina stvarana promjena moguća je iznutra.
Prije svega, važno je shvatiti da pretjerana empatija nije znak velike dobrote. To je znak nemogućnosti čuvanja i vrednovanja sebe i svog svijeta. I ta nemogućnost vodi u lošem pravcu. Vodi u “bijeg u drugoga” i ponavaljanje utabanog emotivnog obrasca koji glasi: ja sam nevažna, moja ranjivost ne postoji.
Uvijek iznova očekujući senzibilnost i empatiju od onih koji premalo empatiziraju, oni koji previše empatiziraju troše se u traženju nemogućeg. Upadaju u zamku razmišljanja da njegujuću pažnju i vrednovanje svog unutarnjeg svijeta trebaju dobiti prvenstveno izvana i to prvenstveno od onih koji im to, zbog vlastitih emotivnih ograničenja, ne mogu dati.
Ostane li predugo u bliskom odnosu s osobom koja premalo empatizira, osoba koja previše empatizira zaključit će da bolji tretman niti ne zaslužuje. Naviknut će se na to da nema pravo na svoju ranjivost, na svoje emotivne potrebe i na podršku, jer joj je to itekako poznato unutarnje mjesto. I što dulje u takvom odnosu ostaje, to si više potvrđuje da nije važna i da je “biti tu za drugoga” jedina mjera njene vrijednosti.
Iako empatija prema sebi može zvučati kao oksimoron, ljudi koji previše empatiziraju trebaju upravo to. Čuvanje i vrednovanje svog unutarnjeg svijeta omogućuje i osjećanje sebe i svog unutarnjeg svijeta, umjesto stalnog osjećanja i doživljavanja drugoga. “Imam pravo pobrinuti se za sebe”, “Ja sam važna”, “Moje postojanje je vrijedno”, “Smijem osluškivati svoje želje”, “Imam pravo na svoje emotivne potrebe”. To su poruke koje trebaju onima koji previše empatiziraju.
Počnu li osjećati dragocjenost svog unutarnjeg svijeta i važnost svog mogućeg doprinosa bližnjima i svijetu, postoji mogućnost da se prestanu trošiti na one koji pramalo empatiziraju. Oni koji previše empatiziraju mogu doprinijeti drugima i svijetu na nevjerojatne načine, upravo zato što druge osjećaju. Ali to mogu raditi sa svojim punim kapacitetima tek onda kad prestanu gubiti energiju na mijenjanje onih koje ne mogu promijeniti i kada prestanu očekivati empatiju od onih koji im je ne mogu dati.
Tada mogu početi osjećati više svoje tijelo, umjesto da se identificiraju s tuđom boli, a zatim pokušavaju izliječiti ili popraviti tog nekog kako bi ublažili vlastite boli.
Svi imamo svoju jedinstvenu lepezu životnih iskustava i svoju specifičnu obiteljsku dinamiku koja nas je oblikovala. To je ono što nam pripada, makar neugodna, teška ili loša iskustva nismo za sebe birali. Baveći se tuđim teretom koji nam ne pripada, lako možemo upasti u zamku zaboravljanja na svoj teret, na svoje nedostatke i na svoje životne zadatke koji nam iskustvo života mogu učiniti cjelovitijim i svrhovitijim.
Preuzeti odgovornost isključivo za svoju sudbinu, umjesto preuzimanja odgovornosti za teret koji im ne pripada izazov je za sve one koji previše empatiziraju s drugima. Pod “sudbina” sada mislim na koloplet emotivnih i mentalnih obrazaca koji su nastajali tijekom odrastanja i koji su bili rezultat prilagodbe, sredstvo preživljavanja.
Obrasci iz prošlosti zaista projiciraju budućnost i kroje sudbinu. No, to ne znači da je ta sudbina neizbježna. Neizbježna je za one koji se ne mogu ili ne žele mijenjati. Za one koji se žele i mogu mijenjati, budućnost postaje pitanje izbora. A za ljude koji previše empatiziraju, pravi izbor je: prije svega, pobrinuti se za sebe.
Tomica Šćavina
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa u veljači 2020.