Dimenzije povezivanja – Tomica Šćavina

Dimenzije povezivanja

Kroz odnose učimo, rastemo, postajemo ljudi. Potreba i želja za povezivanjem nam je prirodna i urođena. Otpočetka pa do kraja života, načini povezivanja s drugima snažno utječu na naše zadovoljstvo životom i sobom samima.

O odnosima volim razmišljati kao o dimenzijama. Primjerice, kad se u partnerskom odnosu događa nešto loše, to utječe na raspoloženje, na ponašanje, na izbore, koncentraciju… Utječe na sve. Živimo neku mračniju, težu stvarnost. A kad je s partnerom sve dobro, kad je podržavajuće, toplo, puno povjerenja… Stvarnost koju živimo je drugačija, svjetlija, lakša. Kao da živimo u nekoj drugoj dimenziji, iako se izvana nije promijenilo baš ništa.

Dok smo bili sasvim mala djeca, nismo imali mogućnost biranja dimenzija povezivanja s drugima. Te dimenzije su bile zadane. Dimenzija povezivanja s majkom, s ocem, s braćom, sestrama, djedovima, bakama, psima i mačkama. Živa bića koja su nam bila u blizini jednostavno su nam bila u blizini i to je bilo to. To su bile dimenzije koje su nam bile dostupne.

Kako smo odrastali, stjecali smo sve veću i sve širu mogućnost biranja. Birali smo prijateljice i prijatelje, a kasnije i partnere, suradnike i poznanike. Međutim, ti izbori su i dalje bili pod utjecajem primarnih dimenzija povezivanja koje su nam bile zadane odmalena. Mnoge od nas su birale partnere koji su nalikovali na bolju verziju naših očeva, mnoge od nas su birale prijateljice koje su podsjećale na bolje verzije naših majki.

Neke dimenzije povezivanja su nam ostajale nedostižne, a u neke dimenzije smo upadale vođene svojim projekcijama, bez ikakvog osjećaja da imamo slobodu izbora. I sve je to prirodno. I neizbježno. Sve je to dio naših ljudskih priča, sve su to dimenzije postojanja koje živimo ili ne živimo, kojima težimo ili iz njih pokušavamo pobjeći.

Odnosi su kompleksni. Ljudi su kompleksni. Dimenzije povezivanja su kompleksne. I u toj kompleksnosti je ljepota. Neki slojevi tih dimenzija su protočni, neki nisu. Neki se obostranim otvaranjem, željom, hrabrošću i samorefleksivnošću, mogu učiniti protočnijima, a neki ne mogu jer su barijere suviše snažne.

Dimenzije povezivanja imaju svoje granice. Nemoguće je da se s nekim povežemo baš u svim aspektima u kojima težimo biti povezani. S nekim možemo otvoreno pričati o svojim emotivnim problemima, s nekim se možemo dobro zabaviti, s nekim možemo filozofirati o životu i postojanju, s nekim možemo kreirati, s nekim se možemo baviti sportom, s nekim možemo surađivati na novim projektima.

Dimenzije povezivanja imaju svoje jedinstvene emotivne boje, svoje specifične mogućnosti i ograničenja. Svaki odnos na početku ima određeni potencijal. Dvije osobe se susreću kakve jesu, oblikovane svim svojim prethodnim iskustvima i neiskustvima. Iz tog susreta izrasta dimenzija koja se sa svakim sljedećim susretom odmotava ili zastaje, produbljuje ili ostaje na površini, pokazuje svoje granice i svoje daljnje potencijale.

Ako o odnosima razmišljamo kao o dimenzijama, a ne kao o “ti i ja”, puno toga se mijenja. Odnos postaje treći entitet, nešto u čemu sudjelujemo, ali se i stvara po nekim vlastitim zakonitostima. To ne znači da osjećaj odgovornosti u stvaranju i održavanju odnosa nije dobrodošao, već da ultimativne odgovornosti nema. Odnos sam po sebi izvlači nešto iz jedne i nešto iz druge osobe.

Neki odnosi započinju vrlo burno. Neki odnosi se ušuljavaju. Neki odnosi su odmah na početku rastrzani. Neki odnosi padaju s prvim preprekama. Neki odnosi uporno opstaju, iako su obje strane iscrpljene.

Kad je riječi o ugodnim dimenzijama odnosa, to može biti empatija, senzualnost, postojanost i puno toga drugog. Kad je riječ o neugodnim dimenzijama odnosa, to može biti iskorištavanje, zanemarivanje, iznevjeravanje i puno toga drugog. Ako su negativne dimenzije kod jedne osobe nepromjenjive ili se mijenjaju vrlo sporo, one predstavljaju ograničenja u kojima druga osoba možda više neće željeti sudjelovati.

Odnos sam po sebi može uvenuti, ne zbog krivnje jedne ili druge strane, već zbog prirode odnosa, zbog prirodnih zakonitosti koje nas oblikuju iskustvima od samih početaka naših života. Odnos sam po sebi može ostati nikada ostvaren u realnosti, iako nam se u fantaziji njegova dimenzija možda činila magičnom. Odnos može biti podržavajući i inspirajući, dimenzija u kojoj su prepreke i nesporazumi mjesta za uzajamno istraživanje i temelj za rast. Odnos može biti mjesto sigurnosti, topline i povjerenja. Boje su beskonačne.

Baš kao što imamo svoj utjecaj na izgradnju ili narušavanje dimenzije odnosa, tako i dimenzija odnosa ima utjecaj na svakog od nas pojedinačno. Odnosi nas lome, ograničavaju, narušavaju. Odnosi nas grade, podupiru, lansiraju. Odnosi su stvarni, odnosi su fantazirani, odnosi su mješavina fikcije i fakcije.

Ploviti različitim dimenzijama odnosa znači obogaćivati se iskustvima na različitim razinama. Kao odrasli ljudi, te dimenzije možemo sve više birati u skladu s onim tko smo i tko želimo postati. Kao odrasli ljudi možemo prepoznavati ograničenja iz djetinjstva i napuštati dimenzije odnosa koje ta ograničenja osnažuju. Kao odrasli ljudi možemo puno toga što nekada nismo mogli. Možemo istraživati dimenzije koje su nam sasvim nepoznate, a iz nekog razloga privlačne. Možemo istraživati dimenzije za koje ne znamo kuda vode, ali znamo da ćemo se putem snaći. Možemo istraživati dimenzije koje nas vode sve bliže sebi. Možemo na toliko novih razina postojati.

Tomica Šćavina

Objavljeno u magazinu Sensa

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu