Balansiranje u neizvjesnosti – Tomica Šćavina

Balansiranje u neizvjesnosti

Na suprotnom polu od rigidnosti, tvrde samouvjerenosti i niske netolerancije na neizvjesnost su: salažljivost, felksibilost i kreativnost. To su unutarnji darovi koje dobivamo s prihvaćanjem neizvjesnosti kao vitalnog dijela života i dopuštanjem da frustracija traje dok ne pronađemo rješenje koje nam donosi dobar osjećaj.

Neke stvari su jasne i sigurne. Znamo da poslovna zgrada iz susjedstva sutra neće nestati. Znamo u kojem dućanu kupiti koje namirnice. Poznajemo smisao za humor najbolje prijateljice i ulice grada u kojem smo odrasli. Puno toga s čim se svakodnevno susrećemo jasno nam je i poznato.

Međutim, isto tako se stalno susrećemo s neizvjesnošću, neznanjem i nesigurnošću koji iskrsavaju zbog manjka iskustva i informacija. Jedan dan se mogu pojaviti nejasnoće u vezi provedbe novog poslovnog projekta. Drugi dan se može pojaviti nesigurnost u vezi odgoja djeteta. Treći dan može isplivati neizvjesnost u vezi budućnosti s partnerom. Sve te (i mnoge druge) nejasnoće, nesigurnosti i neizvjesnosti dio su života i nemoguće ih je izbjeći.

Početkom dvadesetog stoljeća, psihologinja Else Frenkel-Brunswik istraživala je fenomen koji je nazvala “nemogućnost toleriranja neizvjesnosti”.  U jednom od svojih eksprimenata ispitanicima je pokazivala niz skica psa koji se postepeno, slajd po slajd, pretvarao u mačku. Ljudi koji nisu u mogućnosti tolerirati neizvjesnost ustrajali su u tvrdnji da je mačka i dalje pas, iako je promjena bila očigledna.

Iz svojih istraživanja Frenkel-Brunswik je zaključila da je tolerancija na neizvjesnost znak psihičkog zdravlja. Time je udarila kontru nacističkom psihologu Erichu Jaenschu koji je tvrdio da je znak mentalnog zdravlja upravo suprotno – potpuna uvjerenost koja ne dopušta ni trunke sumnje.

Frenkel-Brunswik je svojim eksperimentom pokazala do koje mjere rigidnost, ne samo osiromašuje, već znatno iskrivljuje percepciju. Zbog nemogućnosti prihvaćanja nejasnoća i nesigurnosti (je li u pitanju pas ili mačka?), um ostaje vezan uz “sigurnu varijantu” koju je moguće zadržati jedino negiranjem velikog dijela realnosti.

Sagledavanje situacije iz svih mogućih kuteva, nagađanje budućnosti, vaganje kratkoročnih i dugoročnih posljedica svih mogućih odluka – sve to budi anskioznost. Međutim, anksioznost ima i svoju ugodnu suprotnost. Kada gledamo film, privlači nas i uzbuđuje upravo ono što ne znamo. Ne znamo kako će se priča razvijati, ne znamo kako će završiti i upravo zato smo uključeni, povezani s tijekom događaja iz kojih pokušavamo iščitati smisao i iz dijelova stvoriti cjelinu.

Slično je i kada “gledamo” stvarnost. Smognemo li hrabrosti otvoriti percepciju i uvažiti više informacija, primijetit ćemo male pomjene u psu koji sa polako pretvara u mačku. Dopustit ćemo si mogućnost da je svijet pun kontradiktornosti i uzeti u obzir sve što vidimo, a ne samo ono što se uklapa u unaprijed stvorenu sliku. Priznat ćemo si nesigurnost, anksioznost, izgubljenost i upravo to priznanje nam može omogućiti otvaranje novog emotivnog polja – polja uzbuđenja zbog postojećih rizika i zbog novih snaga koje u sebi moramo otkriti kako bismo se u neizvjesnoj situaciji što bolje snašli.

Težiti razrješenju, stvarati smisao od besmisla i red iz kaosa sasvim je prirodno. Prirodno je željeti donijeti konačan zaključak i osjećati se sigurnim u odabrani smjer. Bez potrebe za rješenjem ništa ne bismo napravili, nikuda se ne bi pokrenuli. Međutim, ako iz straha od onog što bi nam neizvjesnost mogla donijeti suviše požurimo, donijet ćemo odluku na temelju premalo informacija i stvoriti smislenu sliku stvarnosti iz fragmenata.

Takva krhka perceptivna konstrukcija može opstati jedino poduprta snažnim vjerovanjem, što stvara tvrdu samouvjerenost i potrebu da se svoja stvarnost nameće kao istinita, iako je zapravo samo jedna od subjektivnih percepcija. Upravo zbog svoje krhkosti, zbog neutemeljenosti na emotivnim procesima (prihvaćanju anksioznosti, nesigurnosti, izgubljenosti) takva samouvjerenost treba potvrdu,  istomišljeništvo.

Na suprotnom polu od rigidnosti, tvrde samouvjerenosti i niske netolerancije na neizvjesnost su: salažljivost, felksibilost i kreativnost. To su unutarnji darovi koje dobivamo s prihvaćanjem neizvjesnosti kao vitalnog dijela života i dopuštanjem da frustracija – anksioznost, nesigurnost, izgubljenost – traju dok ne pronađemo rješenje koje nam donosi dobar osjećaj.

“U svijetu koji je nepredvidiv i koji stalno postaje sve kompleksniji, ono što je najvažnije nije kvocijent inteligencije, snaga volje ili uvjerenost u ono što znamo”, piše Jamie Holmes u svojoj knjizi Nonsense – the power of not knowing, “Najvažnije je kako se nosimo s onim što ne razumijemo”.

Nerazumijevanje je, kao i neizvjesnost, jedna od životnih konstanti. Ponekad ne razumijemo kako odraditi neki dio posla. Ponekad ne razumijemo zbog čega je školstvo takvo kakvo jest. Ponekad ne razumijemo svog parnera, a ni sami sebe. I s tim nerazumijevanjem se nosimo na različite načine. Neki od nas napadaju ne bi li prikrili zbunjenost. Neki se posrame i sakriju. Neki grčevito prikupljaju informacije, a neki izbjegavaju.

Međutim, nerazumijevanje može izvući na vidjelo i sasvim drugačija stanja. Kada ne razumijemo, ako se s tim nerazumijevanjem dobro nosimo, može nas ponijeti želja za dubljim razumijevanjem, može se pokrenuti istraživački duh. Ponekad je izuzetno oslobađajuće priznati si da neke ljude ili neka ponašanja nikako ne možemo razumjeti. Prihvaćanje nerazumijevanja je jedna vrsta priznavanje poraza i ograničenosti uma. Samim time možemo doći u bolji kontakt s osjećajima i osluškivati proces koji vodi do boljih zaključaka, boljih odluka, boljih načina da si povratimo osjećaj sigurnosti i dobrog smjera.

Mačka ionako na kraju ostaje mačka, ma koliko snažno bilo uvjerenje da je zapravo pas. Suočavanje s neugodnim osjećajima – anksioznosti, izgubljenosti, nesigurnosti – neizbježno je. Samo je pitanje hoćemo li prihvatiti i sagledati situaciju u svim njenim složenostima, kontradiktornostima i promjenjivostima ili ćemo se iz straha od neizvjesnosti čvrsto držati slike koja će se ionako razbiti.

Tomica Šćavina, rujan 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.

Podijeli
© 2024 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu