Tko je junak vaše životne priče? – Tomica Šćavina

Tko je junak vaše životne priče?

U književnosti i filmovima često možemo prepoznati protagoniste i antagoniste. Protagonist je glavni junak priče, a antagonist je protivnik, suparnik ili natjecatelj. Dok protagonist živi svoju priču, antagonist mu se suprotstavlja ili mu postavlja prepreke.

Slično je i u životu. Mi smo protagonisti svojih života koji susreću različite antagoniste. I dok su nam u filmovima i knjigama namjere antagonista najčešće jasne, u stvarnom životu to nije tako jednostavno. Antagonist se može predstavljati kao pomagač, prijatelj, ljubavnik, dok se ispod toga krije nešto drugo.

Kad je riječ o bliskim odnosima, u nekim ljudima, impuls za borbom i natjecanjem je toliko snažan da zasjenjuje potrebu za ljubavlju i pripadanjem. Bliskost ih plaši i bijeg iz bliskosti u borbu ih drži na sigurnom unutarnjem mjestu, na mjestu na kojem je razina bliskosti pod njihovom kontrolom.

Općenito gledano, nas ljude osnažuje bliskost, ali nas osnažuje i udaljavanje. Kad je bliskost sigurna i podržavajuća, ona osnažuje. Kad je bliskost uznemirujuća, udaljavanje osnažuje. U prvom slučaju, osnažuje nas „da“, u drugom, osnažuje nas postavljanje granica, odnosno „ne“.

Prirodno je da nas bliskost privlači, ali i plaši. Kad nam je taj netko blizu i teži biti sve bliže i bliže, to znači da nas sve dublje i dublje može povrijediti. Povjerenje da nas ipak neće povrijediti čin je hrabrosti. No, kod ljudi koji se u bliskosti muče s impulsima borbe, povjerenje je u ranoj dobi ugašeno strahom.

To gašenje povjerenja dogodilo se s razlogom – bližnji su u ranom djetinjstvu na neke, tko zna koje načine, bili zastrašujući ili opasni. Zato ljudima koje bliskost izrazito plaši, osnaženje putem „da“, putem ljubavi utemeljene na povjerenju, ne dolazi u obzir. Jedina osnažujuća dinamika koja im preostaje je osnaživanje putem „ne“. Ali, kako bi taj „ne“ imao svoju funkciju i zaista osnažio, treba postojati dovoljna razina bliskosti.

Ta specifična dinamika – osvajanje, stvaranje bliskosti ili ideja o bliskosti, a zatim izmicanje ili odbacivanje – znači da je bliskost toj osobi ujedno i bojno polje. A kad je u pitanju borba, onda motiv nije ljubav, već pobjeda.

Ljudi u kojima je bliskost izrazito podlivena strahom, a povjerenje trajno narušeno, često se postavljaju kao učitelji. Znajući da ne mogu pružiti stabilnu bliskost bez kaotične emotivne dinamike vođene impulsom borbe, ono što nude je „životna lekcija“. Oni će rastezati vaše granice ne biste li shvatili gdje su vaše granice zapravo. Oni će izigravati vaše povjerenje dok ne shvatite da ih vaša ljubav i povjerenje ne mogu promijeniti.

Ljudi koji se ne mogu promijenti antagonisti su vaših životnih priča i nije ih dobro pustiti ih da vas vode. Na neki način, oni su antagonisti i vlastitih životnih priča, jer konstantno rade protiv sebe, a ne mogu si pomoći. Protagonist u njima je poražen, previše toga lošeg što ih je oblikovalo preuzelo je kontrolu.

Kako biste bili i ostali protagonisti svojih životnih priča, dobro je znati da antagonisti postoje i da su tu zaista kako biste se na neki način promijenili. Oni su katalizatori promjene – pokreću promjenu, ali sami ostaju nepromijenjeni. To znači da oni zaista jesu „učitelji“, ali ne zato što su tako uzvišeni i dobri, već zato što bolje ne mogu.

Oni nisu pozitivni autoriteti učitelja kojih ćete se rado sjećati, već učitelji kojima ćete u nekom trenutku reći „ne“ i to će vas vratiti sebi. Možda ćete se i sami osvrtati na odnos s njima kao na „životnu lekciju“, jer tako je to s nama ljudima – kako bismo nešto naučili, ponekad moramo biti i povrijeđeni.

Prema antagonistima nas često vodi potreba za uzbuđenjem. Ako ste dugo vremena proveli u emotivno dosadnoj vezi u kojoj je manjkalo strasti, moguće je da će vas uzbuđenje koje u život unosi borba na polju bliskosti privući. Adrenalin, snažan protivnik, tko je bolji, tko je u pravu, hoće li ljubav pobijediti? Sve to skupa može proizvesti jedan magični koktel projekcija.

I to je ono što antagonisti mogu. Ne mogu se promijeniti, ne mogu postati emotivno stabilniji, ne mogu pružiti i primiti povjerenje. Ali zato mogu pružiti uzbuđenje ili možda nešto drugo što vam nedostaje.

Antagonisti mogu biti izrazito istančani u prepoznavanju vaših potreba, mogu biti vrlo kreativni, šarmantni, elokventni, obrazovani. Jedino što ne mogu je preuzeti odgovornost za štetu koju nanose u bliskim odnosima. Jer to bi značilo da su previše loši. A često toliko toga rade kako bi svoje loše strane sakrili, toliko se trude pred drugima i pred samima sobom biti dobri.

Na kraju, najvažnije je – naučiti i otići. Antagonisti su prepreke, zamke na putu prema bliskosti. U stvarnoj bliskosti nema stalnog propitivanja, testiranja i miniranja odnosa. U stvarnoj bliskosti, cilj nisu pobjeda i poraz drugoga, već ljubav i podržavanje drugoga. Stvarna bliskost ne dolazi kao rezultat borbe, već kao rezultat postepenog upoznavanja.

Na kraju, kao protagonisti svojih životnih priča, možda možete osjetiti i zahvalnosti prema svojim antagonistima iz prošlosti. Ne morate, naravno, ako tu zahvalnost ne osjećate. To nije ni obaveza ni formula za sreću. Želim reći, moguće je čak i to – osjetiti zahvalnost prema antagonistima koji su birali vas ili koje ste birali vi. Takvi kakvi jesu, davali su se u odnos onoliko koliko su mogli. Shvativši njihova ograničenja, možda ste postali bolji i mudriji.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2022 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu