Ova instinktivna kreativnost – idealizacija – pomaže nam da se nosimo sa stvarnošću. No, to ima svoju cijenu. Što su teži uvjeti odrastanja, to je nužan određeni pomak u iluziju, u kreaciju, u “nešto drugo”. Ta fantastična kreacija bića, idealizacija, nas spašava, ali i vodi stalno u nova razočaranja.
Mi ljudi smo nevjerojatna bića. Tako krhki, a tako izdržljivi. Tako senzibilni, a tako snažni. Od samih početaka snalazimo se, preživljavamo, instinktivno se prilagođavamo uvjetima u kojima smo rođeni. Toliko smo čudesni da, u nedostatku onog što nam treba, kreiramo ono što nam treba. Kako bismo opstali, mijenjamo stvarnost i držimo se te, izmijenjene stvarnosti kao da je jedina istina.
Možda se čini apsurdno, ali upravo je tako. Zamislite majku koja je tek rodila i u vrlo teškoj je emotivnoj i ekonomskoj situaciji. Zamislite majku koja je iscrpljena, očajna, na rubu agresije, ili majku koja zapravo nikada nije htjela dijete, ali ga ima samo zato što smatra da ga mora imati i zapravo mrzi tu svoju ulogu. Ili majku koja je ovisnica i koja je brigu o bebi prepustila svojim roditeljima.
Što se u novorođenčetu događa kad nema dovoljno dobre majke s kojom bi se moglo povezati? Osim što se povezuje s drugima koji su mu najbliži, novorođenče kreira iluziju o majci. Kreira ideju ili energetski dojam majke koja ispunjava njegove potrebe koja je tu, koja se povezuje, koja voli, koja njeguje. Novorođenče, a kasnije dijete, idealizira svoju majku, vidi je boljom nego što ona jeste, jer mu ona takva, bolja, treba za preživljavanje i zdrav razvoj psihe.
Isto se događa i s ocem. Što je manje stvarnih kvaliteta oca ili majke tim je snažnija idealizacija, nadoknada u vidu mašte, ideje, svjetla koje mračnu sliku čini svjetlijom. Za novorođenče i dijete, bolje se držati nestvarnog svjetla nego stvarne tame. Kasnije, kad odraste, možda će imati kapaciteta i snage vidjeti realnost, sagledati tamu. Ali dok je još malo i dok samo po sebi ne može preživjeti, mora se držati svjetla idealizacije.
Ta živa slika, ideja, idealizacija može biti sasvim odvojena od stvarne osobe. Dijete može biti prisutno u zaista teškim obiteljskim uvjetima i svakodnevno viđati majku i oca u zaista lošim izdanjima, a negdje duboko u sebi, sasvim nesvjesno, čuvati idealiziranu sliku majke kakvu je oduvijek trebalo i oca kakvog je oduvijek trebalo. Ta fantastična kreacija bića, ta iluzija, slatka laž ili, upotrijebim li riječi američkog psihologa Jamesa Hillmana “ljekovita fikcija”, čuva djetetovu psihu na sigurnom mjestu, u povezanosti s boljom majkom ili boljim ocem.
Ova instinktivna kreativnost nam pomaže da preživimo i da se nosimo sa stvarnošću. No, to ima svoju cijenu. Što su teži uvjeti odrastanja, to je nužan određeni pomak od te realnosti, u iluziju, u kreaciju, u “nešto drugo”. Kasnije, u odrasloj dobi, priča ne prestaje. Idealizacija, ta kreirana nadoknada, to uljepšanje koje je izvorno stvoreno u odnosima s roditeljima, projicira se na druge ljude. Mi ljudi imamo potrebu vjerovati i dožijeti da taj dovoljno dobar Drugi postoji, da će se pobrinuti za nas kad nam je teško, da će nas voljeti, da će nas doživjeti važnima i vrijednima pažnje.
I zato to svjetlo idealizacije koje je ostalo sačuvano iznutra, traži nekog drugog s kim bi se moglo povezati. U toj nesvjesnoj potrazi se zaljubljujemo, u toj nesvjesnoj potrazi idealiziramo svoje profesore i nadređene, svoje prijatelje i mentore. U toj nesvjesnoj potrazi idealiziramo ideju vlastitog majčinstva ili savršene obitelji. Tražimo da ta “ljekovita fikcija” napokon postane stvarna i u toj potrazi miješamo fikciju i realnost, kreiramo neku svoju pokretnu sliku, projekciju, stvarnost koju živimo.
Idealizacija je prvenstveno ulaganje životne energije u vlastitu fikciju. Koktel misli, osjećaja i očekivanja uloženih u fantaziju. Budno sanjanje. Održavanje struna tog nekog zamišljenog odnosa nježnim, lijepim, plemenitim. Jer nam to treba. Treba nam da se osjetimo vrijednima jednog takvog dragocjenog odnosa. A što je više idealizacije, razočaranje koje nastupa kasnije je veće.
Ta fantastična kreacija bića, idealizacija, ima svoju cijenu. Spašava nas, ali nas i vodi u stalno nova razočaranja. I zato je važno zadržati ideal istine. Istina je varljiva i ovisna o subjektivnoj percepciji, ali bez ideala istine nemamo smjer, nemamo čemu težiti.
Ideal istine nas čini stvarnijima. Ideal istine druge čini stvarnijima. Jer, kad se jedan sloj “ljekovite fikcije” otopi, počinje se nazirati ono što jest. Kad se još jedan sloj “ljekovite fikcije” otopi, na dubljoj razini doživljavamo ono što jest. U stanju smo imati kompleksniju sliku drugih i kompleksniju sliku samih sebe. A u kompleksnosti je ljepota. Svijet je puno ljepši kad nije crno-bijel, već kad je tu paleta svih drugih boja. A i kad je cijela paleta tu, ostaje nam beskonačno otkrivanje novih nijansi.
Idealizacija je u nekoj mjeri neminovna, jer mi ljudi smo nesavršeni i svjet je nesavršen. Isto tako neminovna su i razočaranja. No, istina koja nakon toga ostaje, razotkrivena stvarnost koja nakon toga ostaje… to je stvarna vrijednost. Znatiželja za otkrivanjem stalno novih nivoa stvarnosti, razočaranja čini smislenima.
Idealizacija je instinktivan put, obrana, čarolija. Razočaranje je njena tamna strana. I kad se idealizacije potroše, ostaje nam naslućivanje istine, naslućivanje onog što je stvarno. Pomirimo li se s tim da su naše idealizacije bile predivne kreacije i nužne obrane, život može postati beskonačno istraživanje istine.
Tomica Šćavina
Objavljeno u časopisu Sensa