Želja je zarazna. Želimo ono što žele naši roditelji. Želimo ono što žele naši prijatelji iz razreda. Želimo ono što žele naše sestre i braća. Zaraznost želje ne odnosi se samo na predmete već i na ljude, titule i ideje o ispunjenom životu. Zato želje i odabir životnih uzora možemo shvatiti kao sredstvo osobne transformacije.
Naše želje govore puno o nama. Naročito one želje koje traju godinama i koje nas vode kroz život u smjeru njihova ispunjenja. Iako se želje u nama bude od malena, one nisu urođene. Djeca kopiraju jedna druge želeći iste igračke i skupljajući iste sličice. Zaraznost želje je očigledna – djeca žele ono što želi većina druge djece. Međutim, to nije samo odlika djece, već i odraslih. Jedan od najučinkovitijih načina za reklamiranje proizvoda je isticanje popularnosti proizvoda, odnosno pokazivanje koliko je određeni proizvod poželjan. Tako će mnogi ljudi kupiti knjigu koja je bestseler ili sokovnik za koji se ističe da je najprodavaniji sokovnik u protekloj godini.
Zaraznost želje ne odnosi se samo na predmete već i na ljude, titule i ideje o ispunjenom životu. Djevojka koju žele dva muškarca lako će postati privlačna i trećem muškarcu koji primjećuje njenu popularnost. Akademski uspjeh će nekome postati privlačan tek nakon što je vidio da ga je netko ostvario svoju želju i postigao ga. Netko će poželjeti jahtu ili kuću u skupom dijelu grada nakon što vidi da je nečija želja bila upravo to.
Želja je zarazna, usvajamo je od drugih od malena. Želimo ono što žele naši roditelji. Želimo ono što žele naši prijatelji iz razreda. Želimo ono što žele naše sestre i braća. Tražimo sebe, svoje ispunjenje kroz uzorke tuđih želja i to nam postaju životne smjernice. Odabir ovih smjernica tijekom je djetinjstva nesvjestan, ali tijekom odrasle dobi može postati svjestan.
Francuski antropolog René Girard želji pridaje određenu dozu metafizičnosti. Ako isključimo obične želje za zadovoljenjem neke primarne potrebe (kao što je potreba za hranom, seksom ili spavanjem), Girard smatra da je svaka želja zapravo želja za bivanjem – aspiracija prema potpunosti koju mislimo da je osoba čiju želju usvajamo postigla. Biranje uzora zato postaje ključno, kako u djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi. Baš kao što tinejdžera dobro ili loše društvo može povesti u nekom pozitivnom ili negativnom smjeru, tako i odraslu osobu uzori koje bira vode u pravcu većeg ili manjeg životnog ispunjenja.
“Budući da je želju otpočetka probudila druga osoba, a ne sam predmet želje, predmet želje se lako zaboravlja”, navodi Girard. Ono što potom nastavlja podgrijavati želju je rivalstvo, odnosno stremljenje za dostizanjem svog uzora. Iako bi mnogi ljudi ovakvu vrstu natjecanja okarakterizirala lošom, bez nje ne bi bilo nikakvog napretka. Sinovi moraju postajati bolji od očeva, učenici moraju postajati bolji od učitelja i prirodno je težiti tome da postajemo bolji od svojih uzora. Natjecanje postaje problem onda kada je suviše izraženo, odnosno, kada mu je smisao ustoličenje na položaj moći s kojeg se dojučerašnji uzor čini poraženim ili bezvrijednim.
Zaraznost želje važno je osvijestiti iz nekoliko razloga. Prvi je taj što nam može pomoći oko zbunjenosti što zapravo želimo. Mnogi ljudi ne znaju što žele i stalno traže želju koja je “izvorna”, koja je njihova, autentična. Međutim, u svojim željama ne možemo biti originalni i autentični kada su sve želje usvojene. Ono što možemo je isprobavati različite želje, uzore, aspiracije osjećajući koliko dobro nam “pristaju”. Zamislimo li da su želje odjevni predmeti, primijetit ćemo da se odjenuvši nečiju želju osjećamo ugodno, a da se odjenuvši neku drugu želju ne osjećamo baš tako ugodno. Koliko nam “kroj” nečije želje pristaje govori nam o tome koliko je ta želja u skladu s našom prirodom.
Drugi razlog iz kojeg je zaraznost želje važno osvijestiti je taj što nam omogućuje svjesniji odabir uzora. Želje čije bi ostvarenje trebalo stvoriti što savršeniju sliku sebe u očima drugih izrazito su zarazne. Ideje o tome što znači sretan i ispunjen život iskaču iz svake reklame. Zato uzore treba odabirati što svjesnije, razmišljajući o tome kako se ti ljudi u svojoj koži osjećaju i, ako su dostupni, upoznavajući ih što bolje, kako bi otkrili što njihova želja njima zapravo znači i kako ih vodi kroz život.
Odabir uzora nije uvijek jednostavan. Kada netko svoje stremljenje ili postignuće ističe i na neki (očigledan ili prikriven) način se hvali, to može biti itekako zarazno. Ono što pri tom fascinira i zavodi je vjera u vrijednost onog što se ističe. Na primjer, ako netko ističe što sve može napraviti s novcem koji zarađuje, jer je njegova primarna želja zarađivanje što više novca, vjera u vrijednost novca i ono što on donosi može zamagliti činjenicu da se čovjek može osjećati jadno ili prazno i na najljepšem mjestu na svijetu. Ili, ako netko stalno ističe kakvu divnu djecu ima, vjera u djecu kao izvor vrijednosti može stvoriti iluziju da je za podizanje osjećaja vlastite vrijednosti dovoljno imati djecu.
Ako svaku želju, kao što Girard predlaže, shvatimo kao želju za bivanjem, odabiranje svojih uzora možemo shvatiti kao sredstvo osobne transformacije. Pri tom ćemo možda ponekad zalutati, ali i to je dio puta, dio učenja o onom što za nas znači punina života.
Tomica Šćavina, siječanj 2017.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.