Zašto je tako teško nekoga osvijestiti? Kako to da osvještavanje obrasca ponašanja samo po sebi ne znači i izlazak iz tog obrasca? Zašto nije moguće “prenijeti” nekome svoju razinu osviještenosti? Svaka životna priča je jedinstvena, a samim time jedinstven je i put osvještavanja kojem prethodi iskrena zainteresiranost za sebe i svoj put.
Vjerojatno ste se više puta našli u situaciji da nekoga pokušavate osvijestiti. To može biti partner koji u vašem odnosu uporno radi istu stvar za koju vam je jasno da proizlazi iz otpora prema svojoj dominantnoj majci. To može biti prijateljica koja se dodvorava svom nadređenom koji je prema njoj prilično grub. To može biti majka koja nikako da shvati da je u ulozi žrtve i da svojim boljkama opterećuje druge, a sebi ne pomaže.
Sve bi bilo jednostavnije kada bi taj netko koga pokušavate osvijestiti progledao i promijenio ponašanje. Međutim, to nije tako jednostavno. Partner iz primjera se može složiti s vama da njegov obrazac ponašanja proizlazi iz odnosa s majkom, da vam njegovo ponašanje narušava odnos i da bi i njemu i vama bilo puno lakše kada bi se ponašao drugačije. Prijateljica se može složiti s vama da bi trebala prestati s iscrpljujućim dodvoravanjem, a majka se može složiti da se od žaljenja i privlačenja pažnje ne osjeća bolje. Međutim, sljedeći put, velika je vjerojatnost da će se obrazac ponoviti kao da osvještavanja nije ni bilo.
Osvještavanje može biti efikasno jedino ako je riječ o obrascu koji nije naročito dubok (koji nije nastao u djetinjstvu) ili ako je riječ o obrascu koji je već u velikoj mjeri osviješten pa direktno osvještavanje može služiti kao potvrda onog što je osoba u velikoj mjeri već spoznala. U protivnom, trud da netko osvijesti i odustane od svojih duboko ukorijenjenih obrazaca iz djetinjstva postaje kontraproduktivan.
Ta “okorjelost neosviještenosti”, naročito u partnerskim odnosima, može voditi u burne svađe, još žešće pokušaje osvještavanja ili dugačke rasprave u kojima se “onaj neosviješteni” brani i napada onog koji osvještava. Tako se pozitivna inicijativa onog koji osvještava pretvara u nešto što narušava odnos i, umjesto zbližavanja i razumijevanja, vodi prema razdvajanju i ograđivanju.
Kao što vjerojatno pogađate, one koje osvještavaju su puno češće žene.
Žene mogu uložiti jako puno energije u stalno pokušavanje da dopru do svog partnera i osvijeste ga, a muškarci mogu uložiti jako puno energije u obranu, trpljenje ili inzistiranje na tome da je žena ta koja ima problem koji treba osvijestiti. Neki parovi se toliko zakače za ovo jednosmjerno ili međusobno osvještavanje da godinama na to troše jako veliku količinu energije. Pri tom žena počinje nalikovati na zahtjevnu, kontrolirajuću ili strogu majku kojoj njen sin (partner) nikada nije dovoljno dobar, a muškarac počne nalikovati na nezainteresirano, buntovno ili agresivno dijete koji ne želi udovoljiti majci (partnerici) i promijeniti se kako bi udovoljio njenim očekivanjima.
Ono što leži u temelju ovog problema je neprihvaćanje partnerovih ograničenja.
Prihvatiti partnerova ograničenja za mnoge žene bi značilo isto što i odustati od veze. Međutim, odustati od veze nije uvijek loše, naročito ako je “rad na vezi” kontraproduktivan. U nekim slučajevima ovo odustajanje može voditi prema prekidu veze, a u nekima može voditi do boljeg povezivanja.
Ono što žene koje osvještavaju partnera najčešće gube iz vida je da biti čovjek, između ostalog, znači i biti ograničen. Ograničeni smo količinom informacija koju možemo procesuirati, duljinom pažnje koju možemo zadržati, tjelesnim mogućnostima i onim kako su nas roditelji i bliža okolina mentalno i emotivno oblikovali tijekom djetinjstva. Naravno, to su samo neka od naših ograničenja. Kada bi ih zaista krenuli ispisivati, lista bi bila beskonačna.
Oblikovanje koje se događalo tijekom djetinjstva izuzetno je snažno i stalni pokušaji osvještavanja partnera u vezi obrazaca koji su tim utjecajem nastali lako može postati iscrpljujuće i samoranjavajuće. Zato je prvi korak pri izlasku iz ovog “kruga osvještavanja” upravo prihvaćanje i uvažavanje partnerovih ograničenja, što je zapravo isto što i prihvaćanje svojih ograničenja. Ako prihvatimo to da partnera ne možemo osvijestiti, mirimo se s tim da svoju svjesnost, koliko god je korisnom smatrali, partneru ne možemo predati.
Mada, u nekim odnosima se može činiti da “prijenos svjesnosti” funkcionira savršeno. Primjerice, ako partner stalno klima glavom i rado prihvaća da ga partnerica osvještava i vodi, taj odnos na početku može biti idiličan i snažan. Međutim, nakon nekoliko godina ovako podijeljenih uloga, odnos postaje težak. Partner koji je prepustio svoje osvještavanje svojoj partnerici zastaje u ovisničkoj ulozi djeteta, a partnerica zastaje u ulozi snažne majke. Obje uloge su na svoj način teške.
Kad se netko iskreno zainteresira za sebe, svoju životnu priču i ono što ju je oblikovalo, onda može krenuti prema osvještavanju svojih problema, emotivnih zastoja, skrivenih snaga i svega ostalog što je čini čovjekom. Na taj podržava i čuva svoju jedinstvenost i svoje osvještavanje temelji na svojoj jedinstvenosti, a ne na osvještavanjima ili uvjeravanjima koja dolaze izvana.
Kada prihvaćamo svoja ograničenja i ne gubimo energiju na osvještavanje partnera, majke, prijateljice ili bilo koga drugog čiji problem “vidimo” bolje nego što ga vide oni sami, stječemo novu snagu za okretanje sebi i svom životu. Vratimo li se na početak, na tipičan primjer žene koja pokušava osvijestiti muškarca, njeno odustajanje od te uloge je obostrano korisno. Žena je rasterećena, miri se sa svojim granicama i svoje snage može uložiti u nešto drugo, a muškarac je prepušten sebi, što mu daje priliku da preuzme odgovornost za osvještavanje svojih problema i vođenje svoje životne priče u pravcu kojeg smatra za sebe najboljim.
Tomica Šćavina, listopad 2016.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.