Želimo se osjećati bolje. A kako bi se osjećali bolje, život nam treba biti drukčiji. Mi trebamo biti drukčiji. Nešto treba biti drukčije. A nije. Uhvaćeni u ovu petlju, uporno ćemo ostajati na mjestu na kojem se osjećamo loše.
Tako se lako uhvatiti u iluziju da nešto što ne možemo promijeniti mora biti promijenjeno kako bismo se osjećali bolje, mirnije ili zadovoljnije. Recimo, ne možemo samo tako promijeniti profesiju. Ne možemo promijeniti partnerovo ponašanje. Ne možemo učiniti da općenita situacija u državi bude bolja. Ne možemo odjednom biti jako dobri u nečemu čime smo se tek počeli baviti.
Ne želim reći da ne vjerujem u pozitivnu promjenu u bilo kojem od ovih aspekata života, nego da je za svaku veću promjenu potrebno vrijeme. A smatramo li da je promjena nužna kako bismo se počeli osjećati dobro, vrlo je moguće da ćemo se osjećati loše nepotrebno dugo. Često se u ovu situaciju uvlači još jedno otežavajuće uvjerenje, a to je – moram zadržati nezadovoljstvo kao stalni podsjetnik da to nešto mora biti promijenjeno. Ako se počnem osjećati bolje, to znači da sam se navikla i da promjene neće biti.
A zapravo je upravo suprotno. Radimo li na tome da prihvatimo situaciju kakva jest i u postojećim životnim uvjetima se pobrinemo za sebe najbolje što možemo, počinju se događati dva pozitivna procesa. Prvi je da prihvaćanjem situacije kakva jest pomalo stječemo bolji osjećaj kontrole nad tom situacijom.
Priznati si i osjetiti: provela sam desetljeće na poslu koji uopće ne volim. Priznati si i osjetiti: sve te godine sam s partnerom koji me sputava. Priznati si i osjetiti: zanemarila sam svoju kreativnost i osjećam se loše kad vidim druge koji stvaraju. Priznati si i osjetiti: već dugo ne vodim računa o sebi i osjećam se zapušteno.
Ništa od toga nije ugodno, ali je nužno primijetiti, prihvatiti i osjetiti upravo ono mjesto gdje se nalazimo, kako bismo se odatle, kad budemo spremni, mogli i pokrenuti. Ono što je neosviješteno vozi nas stazama koje ne razumijemo. Prihvaćajući, doživljavajući i istražujući situaciju kakva jest i sebe u toj situaciji, primamo volan u svoje ruke i vozimo stazama koje razumijemo, jer bolje poznajemo teren.
Baš kao što nas uči geštaltistička “paradoksalna teorija promjene” – promjena se ne događa kad pokušavamo biti netko tko nismo, već kad se prihvatimo onakvima kakvi jesmo.
Drugi pozitivni proces koji se ovim prihvaćanjem pokreće je – dopuštamo si opustiti se u postojećem stanju. U životnoj situaciji koja nam se zapravo ne sviđa, dopuštamo si otkačiti se od stalnog upiranja mislima u pravcu nemogućeg i osjećati se dobro onda kad se sat-dva ili dan-dva, osjećamo dobro. Ti periodi dobrog raspoloženja, unatoč neriješenoj situaciji, povećavaju nam kapacitet, ne samo da se nosimo s onim gdje se u životu nalazimo, već i da jasnije vidimo neku bolju verziju budućnosti.
Koliko god nam promjena bila potrebna, uzmemo li si dovoljno odmora i opuštanja u onim aspektima života koji funkcioniraju dobro, bit će nam lakše. Čim se osjećamo bolje, sve se čini rješivije.
S nešto više kapaciteta za nošenje situacijom, stječemo i više svijesti u vezi onog što se događa iznutra. Na primjer, možda ću primijetiti da su mi misli zalijepljene za jednu te istu temu: kako promijeniti to što ne mogu promijeniti. Možda ću primijetiti da sam zbog tih misli iscrpljena i odsutna. Možda ću primijetiti da osjećam sram što sam u životnoj situaciji u kojoj jesam. Možda ću primijetiti da se osjećam besperspektivno, pa bježim u gledanje serija.
Samorefleksija nas osnažuje, ulijeva nam povjerenje da ćemo jednom nešto ipak moći promijeniti. A kad unutarnje predijele upoznamo, možemo početi izrađivati zemljovid kojim ćemo se služiti na putu prema boljem mjestu, kako u sebi, tako i općenito, u životu.
Kad smo preplavljeni nezadovoljstvom i kad ne znamo kako se pokrenuti, a htjeli bismo promjenu, nemamo baš dobar osjećaj za vrijeme. Želimo se osjećati bolje. A kako bi se osjećali bolje, život nam treba biti drukčiji. Mi trebamo biti drukčiji. Nešto treba biti drukčije. A nije.
Uhvaćeni u ovu petlju, uporno ćemo ostajati na mjestu na kojem se osjećamo loše. A ako si damo vremena doživjeti, istražiti i osvijestiti tu petlju, iako se ništa zapravo ne mijenja, nastupa pozitivna promjena u percepciji vremena. S prestankom vezanosti uz željenu promjenu u budućnosti, češće se doživljavamo “ovdje i sada”. A što više boravimo u “ovdje i sada”, tim nam je i procjena vremena realnija. Možemo jasnije razlučiti koliko vremena nam za što treba, možemo jasnije sagledati proces kroz koji trebamo proći kako bi se promjena zaista dogodila.
Tomica Šćavina
Objavljeno u časopisu Sensa