Često se događa da potreba za “normalnošću” postane jedna vrsta zabrane na originalnost, hrabrost, kreativnost i sve one divne ljudske osobine koje pomalo strše. Neurolog i psihijatar Kurt Goldstein izjavio je: “Normalnost se ne može definirati prilagođavanjem, već upravo suprotno, sposobnošću da se osmisle vlastita pravila”.
Svi znamo što znači riječ normalno. Ili bar mislimo da znamo. Tu riječ koristimo u mnogim svakodnevnim situacijama, kad govorimo da netko nije normalan jer je istukao dijete ili jer je potrošio veliku količinu novca u kladionici. Međutim, što je zapravo normalno? I koliko nam naša potreba da budemo normalni koristi, a koliko šteti?
Riječ normalno dolazi od latinske riječi norma, što znači obrazac, pravilo, mjerilo. U društvenim znanostima, norma je tipičan način razmišljanja i ponašanja koje u društvu ili kulturi služi kao mjerilo za procjenu odstupanja od neke zadane točke. Iz toga možemo zaključiti da, što više iskačemo iz uobičajenog i prosječnog, to je veća mogućnost da smo “nenormalni”, što nije istina.
Sasvim je prirodno željeti biti “normalan”. To znači da je s nama sve u redu, da smo u velikoj mjeri slični drugima, što nam omogućuje da budemo prihvaćeni i uklopljeni u zajednicu. Međutim, ono što se često događa je da upravo potreba za “normalnošću” postaje jedna vrsta zabrane na originalnost, hrabrost, kreativnost i sve one divne ljudske osobine koje pomalo strše.
Neurolog i psihijatar Kurt Goldstein izjavio je: “Normalnost se ne može definirati prilagođavanjem, već upravo suprotno, sposobnošću da se osmisle vlastita pravila”. Goldstein je bio ugledni psihijatar koji je početkom 20. stoljeća bio jedan od glavnih pokretača humanističke psihologije, takozvane “treće sile” u psihologiji koja je, nakon psihoanalize i biheviorizma, u središte zbivanja napokon stavila čovjeka kao slobodno, promjenjivo i stvaralačko biće koje je za svoju kvalitetu života samo odgovorno.
Goldsteinova izjava o normalnosti se na prvi pogled može činiti zbunjujuća, jer upravo oni koji stvaraju vlastita pravila mogu ispasti “nenormalni”. Osmisli li netko svoje pravilo o upotrebi zdjele za kuhanje u svrhu zaštite od nepovoljnih kozmičkih zračenja i onda tu zdjelu počne nositi na glavi, malo tko će ga smatrati normalnim. S druge strane, kada je slikarski genije Salvador Dalí na glavi nosio šešir u obliku kruha, njegovo kršenje uobičajenih pravila i hodanje uokolo “s kruhom na glavi”, radilo je za njega, za njegovu karijeru i njegov imidž ekscentrika.
Razlika između čovjeka sa zdjelom za kuhanje na glavi i Dalija s “kruhom” na glavi je ogromna, mada se na prvi pogled običnom prolazniku mogu činiti podjednako nenormalnima. Čovjek sa zdjelom na glavi je uvjeren da je otkrio opća pravila funkcioniranja svijeta, jer eto, znanstvenici do sada još nisu otkrili blagotvorno djelovanje zdjele na glavi, a on je laik koji je to uspio. Čak i da zdjela zaista ima mogućnost zaštite od nekih nepovoljnih zračenja, osoba koja poštuje opća, dogovorena međuljudska pravila, pokušala bi svoju teoriju potvrditi uz pomoć znanstvenih metoda, umjesto da svima pokazuje i dokazuje svoju istinu šećući se s loncem na glavi.
Dalí je s druge strane bio predstavnik nadrealizma i njegov “kruh” na glavi ili mravojedi koje je u kasnijoj dobi imao za kućne ljubimce i koje je povremeno prošetao ulicama Pariza bili su u skladu s onim tko je on bio i što je zagovarao. Ma koliko ga obični prolaznici mogli smatrati nenormalnim, o Dalíjevoj “nenormalnosti” uče studenti povijesti umjetnosti i njegove slike vrijede milijune eura.
Svatko od nas je u potpunosti jedinstvena i neponovljiva osoba i, mada ono što mislimo i osjećamo na razne načine možemo podijeliti s drugima, u svojoj koži smo sami. Jedino ja znam kako je to biti ja, jedino vi znate kako je to biti vi. Osmišljavanjem vlastitih pravila koja nam olakšavaju život, omogućuju uspjeh i pomažu boljem funkcioniranju priznajemo sebi da smo drukčiji od svih ostalih i da jedino sami možemo biti stvarni stručnjaci za sebe i svoje živote.
To, naravno, ne umanjuje znanje stručnjaka iz područja psihologije i drugih znanosti koje se bave čovjekom, nego čini značajnu razliku u perspektivi. Uzmemo li si za pravo stvarati svoja životna pravila i svoju životnu filozofiju, to znači da smo preuzeli odgovornost za “kreiranje vlastite normalnosti”, odnosno, za stalno kreiranje stanja koje nas čini da se osjećamo dobro.
Savjeti stručnjaka često su kontradiktorni. Tako ćete u jednom članku pročitati da je ljutnju dobro što prije izraziti, a u drugom da je najbolje prošetati petnaest minuta i razgovarati kad ljutnja prođe. Ili ćete u jednom članku pročitati kako roditeljima treba sve oprostiti jer jedino to donosi mir, a u drugom ćete pročitati kako opraštanje samo stvara iluziju da je sve u redu.
To ne znači da je nešto od toga ispravno, a nešto krivo, nego da neki savjeti mogu nekim ljudima koristiti, a za neke biti kontraproduktivni. Na primjer, nekome tko lako plane bi prije razgovora o onom što ga je naljutilo šetnja zaista mogla koristiti, dok bi nekome tko ne zna izraziti ljutnju šetnja samo omogućila da na stare, poznate načine ljutnju potisne i “zaboravi” na nju.
Kada se nedosljednim savjetima stručnjaka pribroje i savjeti laika, u šumi svih tih savjeta, lako je zaboraviti da ste jedino vi sami pravi stručnjaci sami za sebe i da vam savjeti drugih mogu biti više ili manje korisni, ali na vama je da odaberete ono što vam čini dobro i odbacite ono što vam čini loše. Na vama je da stvarate vlastita životna pravila i vlastitu životnu filozofiju koja vas inspirira na što kvalitetniji život.
Životna pravila mogu biti različita. Jedno od njih može biti “uvijek sam na pravom mjestu u pravo vrijeme”, drugo može biti “krivnja je kontraproduktivna, u svakom trenutku u prošlosti radila sam najbolje što sam mogla”, treće može biti “birati ću isključivo odnose koji me čine boljom osobom”. Ovo su samo primjeri, vaša pravila su nešto drugo, nešto što vama osobno u ovom periodu života stvara dobar osjećaj u vezi sebe i svog života.
Životna pravila ne moraju biti vaša od riječi do riječi, ona mogu biti usvojena, samo je važno da su po vašoj mjeri. Sposobnost stvaranja vlastitih pravila vas odmiče od uvriježenih normi i “normaliziranja sebe” u neku vrstu sivog prosjeka. Normalno je ono što za vas osobno ima smisla i što vam pomaže da stvarate bolje odnose s drugima.
Tomica Šćavina, prosinac 2017.
Kolumna je objavljena u magazinu Sensa.