Kako to da neki ljudi smatraju da imaju sreće u životu, a neki da nemaju? I je li to zaista istina? Možda ljudi koji se smatraju sretnima zaista i imaju više sreće u životu? Ova pitanja si je postavljao britanski psiholog Richard Wiseman koji je jedan od rijetkih psihologa koji se ozbiljno pozabavio ovim naizgled neozbiljnim pitanjima.
Wiseman je na ovu temu napravio pravo znanstveno istraživanje. Na početku ekperimenta je podijelio ispitanike u dvije grupe. U prvoj grupi bili su ljudi koji smatraju da nemaju sreće u životu, a u drugoj grupi ljudi koji smatraju da im je život pun sretnih okolnosti. I jednima i drugima je zadao isti zadatak. Trebali su prelistati novine i prebrojati fotografije u njima. Negdje u sredini novina nalazio se veliki natpis: „Reci voditelju eksperimenta da si vidio ovu poruku i dobit ćeš 250 funti“.
Wisemanovo istraživanje pokazalo je da su ovu poruku puno češće uočavali oni ljudi koji se smatraju sretnima od onih koji se smatraju nesretnima. Upravo ti ljudi su i dobili nagradu od 250 funti, što je samo potvrdilo njihovo uvjerenje da imaju sreće. Poruka je bila prilično uočljiva, ali ne za one ljude koji su bili rigidno usmjereni na zadatak.
Na temelju ovih rezultata Wiseman je donio zaključak kako je otvorenost uma neočekivanim mogućnostima nešto što generira sretne okolnosti i samim time stvara i podržava uvjerenje koje neki ljudi o sebi imaju – da su srećkovići.
Što god „srećkovići“ o sebi mislili, ni oni ne mogu izbjeći povremene nesretne događaje ili okolnosti. Svakom se ponekad dogodi neka nezgoda. Međutim, ljudi koji se smatraju sretnima usmjerit će se na sreću u nesreći, a ljudi koji se smatraju nesretnima će dugo zadržati fokus na šteti, problemu ili nesreći.
Ljudi koji se smatraju nesretnima previše se vežu za jedan put ili za jedan cilj. Drže se nečeg što su zamislili i, ako se to tako ne odvija, budu razočarani. Upravo to držanje za jedan put ili cilj im na neki način suzi vidno polje i samim time ograniči mogućnosti izbora. S druge strane, ljudi koji smatraju da imaju sreće u životu nemaju se potrebu tako čvrsto držati unaprijed zacrtanog puta. Oni su opušteniji i otvoreniji, pa su zato u stanju vidjeti sve što im se nudi, a ne samo ono što traže.
Na primjer, netko želi promijeniti posao. Ili naći partnera. I u jednom i u drugom slučaju, ako taj netko samo sjedi kući i javlja se na natječaje za posao ili ako samo pretražuje profile na aplikaciji za dejtanje, puno je manja vjerojatnost da će ostvariti svoju želju, nego ako se počne više družiti i više živjeti. Otvorenost prema raznim kontaktima otvara mogućnosti raznim putevima koji bi mogli voditi prema novom poslu ili upoznavanju potencijalnog partnera. Sreća definitivno nije pravocrtna.
Ili, uzmimo na primjer Einsteina. Kad bi došao do nekog problema, Einstein bi sjeo za klavir i svirao. Prepuštajući se sviranju otvarao se novim putevima kreativnog razmišljanja. Ponašao se baš kao srećkovići iz Wisemanovog eksperimenta. Bio je u stanju otpustiti zacrtani put i ostati otvoren da pronađe rješenje tamo gdje ga logično promišljanje ne bi moglo odvesti.
Za razliku od Einsteina, ljudi koji se smatraju nesretnima, pri rješavanju problema skloni su tragati za alatima koji su izvan njihovog dosega. Na primjer: „Kad bih imala više novca, mogla bih se posvetiti kreativnosti“ ili „Kad bih imala bih više samopouzdanja, nudili bi mi se bolji poslovi“. I jedno i drugo je možda istina, ali stalno posezanje za onim što nemamo baca nas u nemoć. S druge strane, prihvaćajući svoje životne okolnosti onakve kakve trenutno jesu, unutar tih okolnosti možemo uočiti prilike koje mogu pokrenuti promjenu na bolje.
Na temelju svog istraživanja, Wiseman je zaključio da se ljudi koji smatraju da imaju sreće u životu i ljudi koji smatraju da nemaju sreće u životu razlikuju prvenstveno u načinu razmišljanja i doživljavanju stvarnosti u kojoj žive.
Ljudi koji se smatraju nesretnima imaju mali krug prijatelja i poznanika s kojima ne dijele svoje planove, ciljeve, želje i ideje. Ravnaju se više prema razumu i, jednom kad si nešto zacrtaju, drže se plana i programa, očekuju da u budućnosti neće imati sreće, što ih čini pesimističnima, pa puno teže primjećuju prilike koje im se ukazuju. Osim toga, ne vide sreću u nesreći i zbog toga se vrlo teško nose sa životnim teškoćama.
Za razliku od njih, ljudi koji smatraju da imaju sreće u životu su otvoreniji. Imaju velik broj prijatelja i poznanika s kojima razgovaraju o svojim planovima, željama, ciljevima i rezultatima. Prijatelji i poznanici im daju svoje prijedloge, ideje i sugestije ili ih povezuju s drugim ljudima, te se tako njihovo polje mogućnosti širi.
Zatim, tu je intuitivnost. Ljudi koji se smatraju sretnima ne ravnaju se samo po razumu, već obraćaju pažnju i na ono što im govore osjećaji i intuicija. Fleksibilni su i ne vjeruju da postoji samo jedan put do cilja, već su skloni istraživati različite puteve, što povećava njihove šanse za uspjeh.
Ljudi koji smatraju da imaju sreće očekuju da će imati sreće i ubuduće, što ih čini optimističnima i pomaže im da lakše prebrode teškoće. Senzibilni su na ono što ih usrećuje, pa lakše i uočavaju prilike koje im se ukazuju i, kad im se dogodi nešto loše, traže sreću u nesreći. Takav način razmišljanja ih podržava u dobrom raspoloženju i otvorenosti ljudima i svijetu.
Eto. Ako ste do sada mislili da je sreća nešto što ovisi o horoskopu ili sudbini koja je nekome naklonjena, a nekome ne, vrijeme je za promjenu u razmišljanju. Želim vam sreću pri otvaranju novim mogućnostima!
Tomica Šćavina
Objavljeno u časopisu Sensa