Neki ljudi se boje pauka, neki visine, neki gubitka, a neki od nas boje se samog straha. No, krenimo otpočetka. Kako to da se strah do te mjere može oteti kontroli?
U jednom davnom i danas kontroverznom eksperimentu, psiholog John B. Watson pokazao je koliko je zapravo lako naučiti se bojati. Mali Albert, devetomjesečni dječak, u početku se igrao s bijelim štakorom bez straha. Ali onda, svaki put kada bi štakor došao blizu, Watson bi iza Albertovih leđa udario čekićem o metalnu šipku. Zvuk bi Alberta prestrašio, a štakor je postao simbol tog straha. Nakon nekoliko ponavljanja, Albert je plakao i kada bi samo vidio štakora. A kasnije i bijelog zeca. I pamuk. I bradu Djeda Božićnjaka.
Taj se mehanizam u psihologiji zove generalizacija straha i nalazi se u korijenu kasnijih anksioznih poremećaja. Dogodi se nešto što nas duboko uznemiri i, ostane li to iskustvo neprorađeno, proširi se na mjesta, ljude i situacije koji s tim nemaju veze, ali osjećaj prijetnje je stvaran i ne možemo si pomoći… impuls straha je brži.
Dodatan problem predstavlja naša biološka predodređenost. Znanstvena istraživanja iz područja neuropsihologije pokazuju da negativne informacije izazivaju oko pet puta jaču reakciju u mozgu nego pozitivne. Ovaj fenomen poznat je kao negativna pristranost (negativity bias) i duboko je ukorijenjen u naš evolucijski mehanizam preživljavanja. Naši preci nisu si mogli priuštiti ignoriranje prijetnji – tko je predugo gledao zalazak sunca, mogao je postati večera. Mozak je, kako bi nas zaštitio, razvio sustav koji automatski i brzo registrira opasnosti, pamti ih dulje i reagira snažnije. U središtu tog sustava je amigdala koja ne razlikuje stvarnu prijetnju od emocionalnog podsjetnika na nju. Kada jednom osjeti opasnost, sve što je toj opasnosti nalik budi alarm.
Zato danas, u sigurnom domu, bez stvarnih prijetnji, mozak i dalje na prijetnje reagira snažnije nego na sigurnost i pozitivu. Zato možemo pročitati dvadeset toplih poruka, ali nas jedna kritika drži cijeli dan. Zato ćemo nakon gledanja loših vijesti na portalu tako lako utonuti u beznađe ili anksioznost.
Ovaj mehanizam sam po sebi nije loš. On nas je kao vrstu održao na životu. No danas, kad smo svakodnevno izloženi lavini loših vijesti – ratovima, krizama, katastrofama – mozak stalno reagira kao da smo u neposrednoj opasnosti, jer je našem sustavu za preživljavanje istekao rok trajanja, a novi još nemamo.
Osim generalizacije straha i negativne pristranosti naših mozgova, tu je i treći problem zvan transgeneracijsko nasljeđe. Strah, sram i neizgovorene boli pohranjeni su u genima, gestama, šutnjama i cjelokupnom prisustvu onih koji su nam bili najbliži onda kad smo bili najkrhkiji jer smo bili djeca. Upijali smo sve to od naših roditelja i ostalih bližnjih, baš kao što su oni upijali od svojih.
Kad govorimo o anksioznosti, ne možemo je izdvojiti iz konteksta odnosa u kojima smo oblikovani. Naš osjećaj sigurnosti ili nesigurnosti u svijetu ne nastaje kad napunimo 30 i osvijestimo da imamo problem, već puno ranije, često se razvija od samih početaka života.
Ako je majka bila preplašena, nesigurna, ako je svijet doživljavala kao opasno mjesto, njezin način doživljavanja neminovno utječe i na dijete koje ne upija samo riječi, već cjelokupno iskustvo – ton, pogled, energiju. I ako se takva atmosfera prenosi iz generacije u generaciju, imamo obiteljsku liniju gdje je anksioznost tiha pozadina svakodnevice.
Ako su naši najbliži (najčešće je to majka) bili nepredvidivi, odsutni, hladni ili prezaštitnički, to može dovesti do anksiozne privrženosti kod koje je prisutna duboka potreba za bliskošću, ali i stalna sumnja da će ta bliskost biti izgubljena. Taj sumnjičavi unutarnji radar ne prestaje raditi ni kada stvarna opasnost ne postoji i to može biti plodno tlo za razvoj anksioznosti.
Prezaštitnički roditeljski stil, koji proizlazi iz straha roditelja, može kod djeteta stvoriti osjećaj da je svijet toliko opasan da samo stalna kontrola i oprez mogu osigurati preživljavanje. I tako, i uz veliku ljubav, dijete razvija i anksioznost, jer ljubav nije bila praćena povjerenjem u djetetovu snagu snalaženja i preživljavanja.
Sve to ima veze s ansksioznošću. Ima veze kako nas je majka gledala dok smo plakali. Ima veze je li vjerovala da ćemo se snaći ili nas je stalno spašavala. Ima veze je li nas učila da je svijet prostor istraživanja ili prostor opasnosti. Ima veze sve ono što je ona iznutra naslijedila, a nije imala prilike to preispitati i proraditi.
Nerijetko se ispod anksioznosti krije vrlo specifičan sloj straha: strah da se ne ponovi nešto što nas je već jednom duboko ranilo. To je unutarnji sustav zaštite koji pokušava predvidjeti i izbjeći ponovno ranjavanje. Mozak pamti bol i uči. Ako nas je netko napustio, kritizirao, ignorirao u trenucima kad smo više od svega trebali podršku i sigurnost, mozak će svaki sličan trenutak označiti kao potencijalnu opasnost i početi nas upozoravati – kroz tijelo, kroz misli, kroz nemir. Anksioznost iskušava naše obrane, simulira zamišljenu opasnost testirajući hoćemo li se snaći.
Taj mehanizam je prirodan. On ne traži da ga obrišemo, nego da ga razumijemo. Jer kad znamo da se zapravo ne bojimo budućnosti, nego ponavljanja prošlosti, tada možemo reagirati drugačije. Možemo potražiti pomoć i raditi na tome da se stare povrede iscijele. Možemo početi razlikovati ono što nam govori „probuđena trauma“ od realnosti u kojoj zapravo nema opasnosti. Možemo naučiti boraviti dulje i dublje u sigurnim mjestima u tijelu gdje se možemo odmoriti, okrijepiti i odmaknuti od misli koje uzrokuju strah.
Posebno je važno svjesno tražiti ono što je dobro, njegovati ugodna iskustava, usmjeravati pažnju na ono što smiruje i to ne zato kako kako bismo pobjegli od stvarnosti, već kako bismo si pružili neku vrstu korektivnog iskustva: „Da, sada i ovdje ipak jesmo sigurni.“
Anksioznost traži puno pažnje i može biti jako dobar znak da je vrijeme za posvećivanje sebi, za istraživanje, za nova psihoterapijska znanja, za dublji kontakt sa sobom. Postoji netko i ispod svih tih slojeva straha. Taj netko je osoba koju u sebi možda tek trebate otkriti.
Vježba “Dvije zdjele pažnje”
Evo jedne vrlo učinkovite vježbe iz područja tjelesno orijentirane psihoterapije Somatic Experiencing. Svrha ove vježbe je pomoći tijelu da razdvoji fizičke simptome od emocionalnog naboja. Ovakvo odvajanje osjeta od emocije omogućuje živčanom sustavu da obradi energiju zarobljenu u tijelu bez straha od preplavljivanja.
- Zatvorite oči i obratite pažnju na tijelo. Osjetite gdje se anksioznost najjače pokazuje – možda u prsima, trbuhu ili rukama? Zamislite da tu tjelesnu senzaciju stavljate u jednu zdjelu pažnje. Samo je promatrajte… kakva je, gdje je, kreće li se?
- Sada obratite pažnju na emociju – strah, nelagodu, nesigurnost – i zamislite da to stavljate u drugu zdjelu. Držite ih odvojene: jedna je fizičko iskustvo, druga emocionalno značenje.
- Polako dišite i doživljavajte što se događa kada ih ne miješate. Zatim ostanite samo sa fizičkim senzacijama i dopustite tijelu da radi ono što mu treba. Možda ćete primijetiti dublje udahe i izdahe, možda ćete imati potrebu micati se ili lagano tresti ruke ili noge. Dopustite tijelu da učini ono što mu treba i samo pratite…