Svi ćemo se lako složiti da djeci treba ljubav. Međutim, malo je majki koje su u stanju novorođenčetu pružiti ono što mu treba – stapajuću ljubav. Novorođenče nema razvijenu svijest o sebi, o drugima, o svijetu, i stopljenost s majčinim prsima daje mu stabilan osjećaj postojanja.
Svaki gubitak je težak. Ako nije težak, onda nije gubitak, jer ono što smo imali ne procjenjujemo dovoljno vrijednim, pa nam je manje-više nevažno imamo li to nešto ili ne. Među brojnim mogućim gubicima, ističe se jedan koji je u svojoj srži paradoksalan. To je gubitak onog što nikada nismo ni imali.
Kad smo bili sasvim mali, bili smo potpuno ovisni o roditeljima. Naročito smo se osjećali ovisnima o majci. Majčina ljubav bila je garancija stabilnosti odnosa, a samim time i garancija preživljavanja. U to najranije vrijeme postojanja, ljubav znači život (sigurnost da ćemo preživjeti, biti nahranjeni i zbrinuti), a gubitak ljubavi znači smrt.
“Postoji intimna i duboka veza između ljubavi i smrti”, piše suvremeni francuski filozof Alain Badiou u svojoj knjizi “Pohvala ljubavi”. O toj vezi piše se i pjeva stoljećima, sjetimo se samo Tristana i Izolde ili Romea i Julije. Ta krajnja žudnja i potreba za voljenim bićem nije ni pretjerana ni slučajna. Ona je tu jer duboko u sebi, svako od nas ima iskustvo bivanja novorođenčetom kojem je ljubav značila život.
Svi ćemo se lako složiti da djeci treba ljubav. Međutim, malo je majki koje su u stanju novorođenčetu pružiti ono što mu treba – stapajuću ljubav. Novorođenče nema razvijenu svijest o sebi, o drugima, o svijetu, i stopljenost s majčinim prsima daje mu stabilan osjećaj postojanja. U “oceanskom stapanju” novorođenčeta s majkom nema jasnih granica vremena i prostora, jer nema ni psihičkih i emotivnih granica koje jedno tijelo (tijelo novorođenčeta) razlikuje od drugog tijela (tijela majke).
Tu “stapajuću ljubav” mnogi nikada nisu osjetili. Neki zato što su imali nestabilne, prestrašene, zastrašujuće, hladne ili psihički odsutne majke, a neki zato što su od majke bili silom prilika odvojeni. Bez takve ljubavi se, naravno, može preživjeti, ali duboko iznutra ostaje ožiljak, svojevrsno unutarnje mrvilo koje u odrasloj dobi čezne za reanimacijom kroz stapajuću ljubav s voljenom osobom.
Pri stapanju nema razlikovanja sebe od drugog. Emotivno, tjelesno i psihičko miješanje budi snažnu i uvjerljivu fantaziju koja stremi ponovnom stapanju i stvara intenzivnu ljubavnu ekstazu. U odrasloj dobi, mnogi će ova stanja interpretirati kao sudbinsku povezanost, kao osjećaj susreta sa svojim “soulmateom” ili kao “ono pravo”. Iskustvo širenja svijesti, izoštrene percepcije, sreće i snage nalik su otkriću novog svijeta, svijeta koji je sasvim drugačiji kada se gleda kroz prizmu ljubavi.
Međutim, onima koji je nisu dobili u najranijem djetinjstvu, stapajuća ljubav je poput droge. Nemoguće ju je trajno nadoknaditi. Zato se javljaju fantazije koje pomažu održanju iluzije da je stapanje uvijek dostupno i da je ljubav (koja je došla kao melem na davnu povredu) vječna.
Vjerojatno ste ponekad imali osjećaj ili se prepali da će neki osjećaj trajati vječno. Možda ste pomislili da će vaša tuga zauvijek trajati, da će strah zauvijek trajati, da će sreća zauvijek trajati ili da će ljubav zauvijek trajati. Svi imamo kapacitet za bezvremenost, za “osjećaj vječnosti”, jer nekada davno nismo znali za pojam vremena, a još manje za mjerenje vremena minutama, satima, danima. U najranijem djetinjstvu, doživljaji su nam bili vječni, pa tako i ljubav koja je značila život ili pomanjkanje te ljubavi koja je značila smrt.
“Ne mogu bez tebe” je rečenica koju smo, kada je u pitanju ljubav, puno puta čuli – možda od prijatelja ili prijateljice, možda od voljene osobe, možda od sebe samih, a možda samo u patetičnim ljubavnim pjesmama i ljubavnim romanima. Takva izjava nema puno smisla jer odrasla osoba sigurno može preživjeti bez voljene osobe. Ali, kada nesretna zaljubljenost izvuče na površinu mrtvilo koje je nastalo zbog pomanjkanja majčinske ljubavi iz najranijeg perioda života, onda osjećaj zaista može nalikovati na unutarnju smrt, jer davno stvoreno unutarnje mrtvilo napokon dolazi pod obzor svijesti.
Kao djeca nismo bili svjesni svojih osjećaja. Svijest o sebi i sposobnost razlikovanja sebe od drugih se, prema mišljenju razvojnih psihologa, počinje razvijati oko devetog mjeseca života. Svijest o vlastitim osjećajima se javlja još kasnije, kada smo u stanju verbalizirati svoja stanja. Iskustva koja su proživljena u prvih godinu dana ne mogu isplivati na površinu drugačije nego kroz snažne emotivne okidače – na primjer kroz zaljubljivanje ili vezu s osobom koja je otvorena za stapanje. To može biti prilika za zacjeljivanje davne emotivne povrede – ali samo ako postoji spremnost na prihvaćanje gubitka “vječne, stapajuće ljubavi”, koja je, paradoksalno, izgubljena još na početku života.
Prihvaćanje tog gubitka znači susretanje sebe u unutarnjem mrtvilu i tuzi, a to nije nimalo privlačan put. Osim što nije privlačan, može i buditi strah od pada u depresiju, jer je unutarnje mrtvilo “vječno”, odnosno, nastalo je u vrijeme kada je iskustvo života bilo neomeđeno vremenom. Međutim, upravo unutarnje mrtvilo i tuga su oni osjećaji koje udomljuje u sebi novorođenče ako nema majku koja mu može pružiti “vječnu ljubav” putem stapanja. To su stvarni osjećaji. I stapanje s tim stvarnim osjećajima (umjesto s fantaziranim idealnim partnerom) može pokrenuti tugovanje zbog stvarnog (iako pradavnog) gubitka.
To ne znači da je osjećaj ili dojam vječnosti isključivo regresivan i da ga treba protjerati iz života. Dapače. Problem nastaje kada um plete fantaziju kako bi “vječnu ljubav” zadržao, stavio je pod kontrolu zbog nemogućnosti mirenja s gubitkom. Međutim, mirenje s gubitkom (opet paradoksalno) otvara novi unutarnji prostor za ljubav i povremeni doživljaj vječnosti u ljubavi, jer ljubav zaista ima moć transcendencije vremena. “To je, zapravo, ljubav”, piše Alain Badiou, “deklaracija vječnosti koja se mora ostvariti i razviti kako zna u vremenu. Silazak vječnosti u vrijeme. Zato je taj osjećaj toliko intenzivan”, a zatim dodaje: “Ljubav dokazuje da vječnost može postojati u samom vremenu života”.
Tomica Šćavina, veljača 2016.
Kolumna je objavljen u magazinu Sensa.