Borba s negativnim uvjerenjima – Tomica Šćavina

Borba s negativnim uvjerenjima

Negativna uvjerenja o sebi usvajamo u djetinjstvu i ona kasnije u životu postaju jedna vrsta samoispunjavajućih proročanstava. Ljudi vjeruju u ono što mi vjerujemo o sebi, a zatim ta uvjerenja svojim ponašanjem i potvrđuju. Evo od čega se negativna uvjerenja sastoje i kako upravljaju našim životima.

Kad nekome vjerujemo, taj netko nas oblikuje. Kao malena djeca, vjerovali smo svojim roditeljima. Nismo imali izbora, oni su nam bila jedina uporišta u realnosti. Ako su nas zanemarivali, vjerovali smo im da nismo vrijedni njihove pažnje. Ako su nas kažnjavali, vjerovali smo da smo nešto skrivili. Ako su se hvalili našim uspjesima veličajući sebe, vjerovali smo da smo vrijedni samo kao dokaz njihove važnosti.

Naravno, ovo nije tako jednostavno. Što je dijete starije, to lakše može razlučiti što se tu zapravo događa. No, to ne znači da samim time izlazi iz mreže naučenih uvjerenja, već da ima dovoljno životnog iskustva, pa povrh starih vjerovanja koja su nastala u najranijim odnosima, ima i mogućnost sagledavanja sebe i u drugačijem svjetlu.

U dubljim slojevima bića, borba između negativnih uvjerenja i esencijalnih, instinktivnih obrana od takvih uvjerenja, se nastavlja. Kad se dogodi nešto što potvrđuje negativno uvjerenje, unutarnja borba se aktivira i ponekad mogu proći i dani u kaotičnom oblaku misli, emocija i tjelesnih simptoma koji oduzimaju energiju i ometaju svakodnevno funkcioniranje. S tim da ‘uvjerenje’ i nije najbolja riječ, jer prvenstveno ima mentalnu konotaciju, a riječ je o puno složenijoj unutarnjoj dinamici.

Recimo, ako su vam otac i/ili majka raznim postupcima u djetinjstvu slali poruku da ste nevidljivi, to stanje nevidljivosti se može sastojati od nekog unutarnjeg sivila ili dojma da ste plošni, od nemoći i manjka energije, od osjećaja da se ne možete izraziti, od osjećaja samoće i izoliranosti, od unutarnje slike da lutate nekim poljima na kraju svijeta. ‘Uvjerenje’ da ste nevidljivi, unutarnji je odjek svih onih situacija u kojima su se bliski drugi prema vama ponašali kao da ste nevidljivi. Taj unutarnji odjek je višedimenzionalan. Dimenzije su: osjet, osjećaj, misao, slika. S tim da je slika pokretna i vidjeti sebe kao djevojčicu koja luta poljima na kraju svijeta u sebi može sadržavati i osjet i osjećaj i misao.

Osjet pak može sadržavati cijelu lepezu tjelesnih senzacija – od ugodnih trnaca do neugodnog pritiska. S tim da unutarnji dojam ugodnih trnaca može biti blago svjetlucanje, a unutarnji dojam neugodnog pritiska može biti cigla na prsima. I eto, u osjetu je slika, a tu može biti i osjećaj – nemoći ili užitka ili sreće ili bijesa ili… Pa, misao koja sve to izražava ili unosi distrakciju, ili tješi ili…

U nama se puno toga događa. Naši unutarnji svjetovi su bogati, višeslojni, višedimenzionalni. Mi ljudi smo izrazito senzibilna bića. Zato, kad pročitate izraz ‘negativno uvjerenje’, to znači puno više od onog što se isprva čini.

Evo kako ta višeslojna i više diemnzionalna ‘negativna uvjerenja’ upravljaju našim životima.

Ljudi vjeruju u ono što mi vjerujemo o sebi. Znači, ako vjerujem da sam nevidljiva i ako sam se navikla da je ‘biti nevidljiva’ moje sigurno, mada neugodno mjesto, drugi će, ni ne znajući da to rade, vjerovati da bih trebala ostati nevidljiva. Unutarnja borba između ‘želim biti vidljiva, jer je to znači biti slobodna i spontana i jer sam to ja’ i ‘ne želim biti vidljiva, jer ja to ionako ne zaslužujem i nemam što vrijedno za pokazati’ može se manifestirati na puno različitih načina. Iz želje da budem viđena, mogu tražiti previše pažnje od drugih. Ili mogu bježati od stvarne pažnje u sanjarenje. Ili mogu postati nametljiva i zahtijevati da me vide oni koje cijenim i koji bi u mom životu mogli predstavljati pogled roditelja. Mogu se žaliti kako drugi dobivaju poslove i promaknuća, dok se mene uopće ne vidi. Ta unutarnja borba samo oko unutarnjeg stanja nevidljivosti može sadržavati toliko toga.

I da, ljudi će potvrđivati to unutarnje uvjerenje. Svojim postupcima će potvrđivati ono što vjerujete o samima sebi, jer je unutarnje uvjerenje zapravo samoispunjavajuće proročanstvo. Svi ti događaji koji su pridonijeli unutarnjoj istini zvanoj ‘ja sam nevidljiva’ jedna su vrsta magneta za događaje koji to potvrđuju. Ali ne zbog nekih kozmičkih zakona koje neki nazivaju ‘zakonom privlačnosti’, već zbog toga što mi ljudi tako funkcioniramo. Mi ljudi smo jedni drugima generatori događaja koji potvrđuju uvjerenja koja imamo o sebi samima.

Zbog složenosti i višeslojnosti uvjerenja koja imamo o sebi, najbolje je o njima razmišljati kao o unutarnjim mjestima. Ta unutarnja mjesta nam uvlače pažnju prema unutra, tjeraju nas u borbu s unutarnjim odjecima onog što je bilo. Osim toga, vode nas u odnose i situacije koje su po tom nekom unutarnjem ključu poznate.

Ova unutarnja mjesta nisu ugodna, ali zbog poznatosti odaju dojam sigurnosti. Ona su nužna prilagodba unutarnjeg svijeta na vanjske događaje koji nisu bili ugodni ni dobri za nas. Pomicanje s jednog takvog unutarnjeg mjesta moguće je tek nakon njegovog upoznavanja, a to je najbolje uz pomoć i podršku terapeuta. Jer, istražiti to mjesto samo po sebi nije baš prirodno. Prirodno je željeti se maknuti s tog mjesta, zašto bismo bili u nečem što nije ugodno?

S druge strane, sam uskočiti u istraživanje svojih najdubljih povreda isto nije dobar put, jer najčešće ne vodi prema očekivanoj katarzi, već prema koprcanju u neugodnim i bolnim unutarnjim mjestima, bez alata za izlazak van.

Upoznavanje ovih unutarnjih mjesta je poput istraživanja novih dimenzija. Novih dimenzija sebe. I prirodno je da ne želimo u ovim dimenzijama u kojima smo oduvijek bili sami, ponovo biti sami. Dobro društvo mijenja puno toga. “Trauma nije ono što nam se dogodi”, kaže psiholog i biolog Peter Levine, “već ono što držimo u sebi zbog odsustva empatičnog svjedoka”. Ne moramo sve sami.

Tomica Šćavina

Objavljeno u časopisu Sensa

Podijeli
© 2024 Tomica Šćavina - Upoznajmo ljudsku prirodu